Riječ župnika



Neki dan 1131 oboljeli od korone. Ja imam redovne mise radnim danom, i nedjeljom također. Pitate se pa što je tu čudno. I ja se pitam! Nije ništa čudno, novo je normalno. I onda se sjetim proljeća, mi nemamo mise s narodom na Cvjetnicu, nemamo mise na Uskrs! Da, bilo je zaraženih ljudi i tada - 30, 40, 60. Zabranjeno sve, život stao. Petak 1131 i idemo dalje. Stvarno se čovjek pita u kakvim to ludim vremenima živimo. Pojma i sam nemam. Valjda netko ima pojma ili je cijeli svijet „pobenavio“. Vidjet ćemo ovih dana kako će to ići dalje.

Ja napisao novi listić kao da je sve normalno i da će sve normalno ići dalje. Vidjet ćemo, čekamo obavijesti i naredbe naše uprave. Nekako je lakše kada se na svoje odluke pozoveš na odluke viših instanci, i ne samo u ovom primjeru nego i inače. Narod će lakše poslušati višu instancu pa i onda kada nije u pravu, nego nižu instancu i kada je u pravu. Idemo mi dalje, svakako.
Bog nam se uvijek iznova obraća svojom riječju. Opominje nas, potiče, tješi, hrabri. Bog nam svojom riječju izražava svoju dobrotu i ljubav. Konačno, Sin Božji od vječnosti, Riječ je njegova koja je uzela tijelo, da bude živi Bog s nama i među nama. Ni u našim ljudskim ustima nisu riječi samo isprazno protok zraka, niti cimbal što zveči. Razmišljaj danas i s poštovanjem poslušaj Božju riječ, ali i razmisli o svojim riječima koje mogu biti dobre ali i zle.
U davnim vremenima kada je pismenih ljudi bilo malo, a kad je i materijal za pisanje bio skup, riječ dana u pogodbi ili riječju iskazano obećanje imali su veliku vrijednost. Čovjek nije olako davao obećanja, ali kada bi nešto rekao, bilo bi to svetinja. Tako je ponajčešće bilo. Sveto pismo nam govori kako je Božja riječ svemoćna. Božja je riječ - stvarnost. Jer, kad Bog nešto kaže, onda to i bude. “I reče Bog: ‘Neka bude svjetlost!’ i bi tako…”
Doista, riječ i govor važniji su nego što nam se u prvi mah može učiniti. I novorođenče prestane plakati kada čuje glas svoje majke i djetinje se lice ozari na riječ pohvale. Vjerojatno nismo ni svjesni koliko veliku moć ima izgovorena riječ, koliko dobra može učiniti, ali, nažalost, i zla, baš kako veli poslovica da jezik sječe jače od mača. A kakve svu tvoje riječi?

Vaš župnik


Zimsko računanje vremena 2020.



U noći sa subote 24.10.2020. na nedjelju 25.10.2020. Hrvatska se vraća na zimsko računanje vremena, odnosno svi ćemo u 3 ujutro pomaknuti kazaljke jedan sat unatrag, čime ćemo 'dobiti' jedan sat.



Svjetski misijski dan



U nedjelju 18.10.2020. slavimo Svjetski misijski dan s geslom: "Evo me, mene pošalji!".

Taj dan je godišnja prigoda progovoriti vjernicima o misijskom poslanju cijele Crkve i svakog pojedinog njezina člana, potaknuti ih na molitvu i žrtvu za misionare u misijskim zemljama te pozvati da svojim novčanim doprinosom pomognu njihovo djelovanje.

Misijsko poslanje je poslanje svakoga vjernika, ne samo u širenju Radosne Vijesti u Africi, Aziji ili Južnoj Americi, nego biti istinski širitelj Radosne Vijesti u svom okruženju, u svom naselju, u svojoj ulici, u svom razredu, na svom radnom mjestu. Snovi se neće ostvariti ako i mi ne damo svoj maksimalni doprinos. Mi ćemo to učiniti ove nedjeljeza vrijeme sv. misa

Osvrt na poruku ljubavi

Svi znamo što znači darivati. To se na poseban način očituje kod pojedinih »akcija« - Crveni križ, Karitas i misije, te se u sklopu takovih poduhvata skupljaju materijalna dobra za one koji su potrebiti. Današnja misijska nedjelja i ove godine svima nam pruža mogućnost da promislimo i premislimo svoju misijsku svijest i odgovornost u svojoj obitelji, u svojoj župi i u svojoj biskupiji. Trajno smo pozvani da sve ljude učinimo njegovim učenicima svojim življenjem i svojim svakodnevnim propovijedanjem. Potrebno je stalno, ali osobno angažiranje u pomaganju organizacije misijske suradnje, svijesti i odgovornost.

Brisani prostor



U vojnome rječniku brisani prostor označava prostor koji je izložen neprijateljskom borbenom djelovanju. Tko se misli probijati preko takvog prostora, mora znati da se izlaže velikom riziku i računati na velike žrtve i gubitke. Kako bi spasio čovjeka od spona grijeha i smrti Gospodin Isus se nije ustručavao prijeći preko brisanog prostora i okrutne vjetrometine naše zemaljske povijesti.
Utjelovio se i došao među nas nezaštićen kako bi nas oslobodio svojim predanjem i darom svoga života. Na brisanom prostoru ljudske nepravde i zloće položio je život na drvu križa, no uskrsnom pobjedom ne samo sebe već i nas je vratio iz mrtvih.
Tako je izbrisao zavijek zadužnicu ljudskih opačina na brisanom prostoru zla pretvorivši ga u prostor vječne nebeske pobjede.


Trenutak kada su ljudi shvatili da su Bogu poznate sve njihove patnje



Na svršetku svijeta milijarde ljudi bijahu dovedene u nepreglednu ravnicu pred prijestolje Božje. Mnogi su ustuknuli pred tolikim sjajem, a neki iz prvih redova progovorili su uzbuđenim glasom, ne toliko iz strahopoštovanja koliko da privuku pozornost.
“Zar može Bog suditi nama ljudima? Što on zna o našim patnjama?”, vikala je neka mlada žena. Zasukala je rukav da pokaže istetovirani broj nacističkoga koncentracijskog logora. “Mi smo podnosili teror, batinanje, mučenje i umiranje…!”
Iz druge grupe ustao je crnac i pokazao vrat. “A što znači ovo?”, upitao je pokazujući tragove koje je ostavio konopac. “Linčovali su me, a jedina mi je krivnja bila što sam crnac.”
Nekoliko redova dalje stajala je studentica u drugom stanju s ispijenim očima i vikala: “Zašto ja moram ovo trpjeti? Nisam kriva, silovana sam.”
Na drugoj strani stajale su stotine takvih grupa. Svatko je imao neki prigovor i pritužbu na Boga, jer je dopustio da se na ovaj ili onaj način trpi u ovome svijetu.
Govorili su kako je lako Bogu koji živi na svome slatkom i ugodnom nebu punom svjetla i topline i kako do njega ne dopiru ni plač, ni jauci, te on provodi bezbrižan život ne osjetljiv za ljudske sudbine.
Svaka grupa izabrala je svoga predstavnika, poslala ga Bogu da mu izloži njihova trpljenja. Bili su tu: Židov, crnac, žrtva Hirošime, čovjek kojega je izobličio artritis, dječak obolio od cerebralne bolesti. Oni su se sastali usred ravnice da se međusobno posavjetuju. Na kraju su smislili svoj prijedlog za koji su mislili da je jako dobar. Prije nego im počne suditi, Bog bi trebao trpjeti sve ono što su oni propatili. Bog bi trebao biti osuđen živjeti na zemlji. Rekoše ovako:
“Neka se rodi kao Židov, neka njegovo rođenje kod ljudi izazove sumnje i prijepore. Neka mu se dodijeli tako težak i zahtjevan posao da i njegovi ukućani pomisle kako mora da je skrenuo s uma. Neka ga izda netko od njegovih najbližih prijatelja. Neka bude izveden pred sud s lažnim svjedocima i neka ga osudi sudac konformist i kukavica. Neka bude krvnički zlostavljan i neka osjeti što znači biti od svih izigran i napušten. Na kraju neka ga ubiju kao posljednjeg kriminalca i to tako da ne bude ni malo sumnje u njegovu smrt. Neka sve to vide ljudi koji će moći o tome svjedočiti.”
Dok je svaki predstavnik iznosio svoje zahtjeve, prisutnim se mnoštvom razlijegao žamor odobravanja.
Kad je bio iznesen i posljednji zahtjev, među mnoštvom je nastao tajac. Nitko se nije usudio progovoriti ni jednu jedinu riječ, jer su u tom trenutku svi postali svjesni da je Bog ispunio sve izrečene zahtjeve.
I riječ tijelom postade i nastani se među nama. (Iv 1, 14)

Bruno Ferrero


PRIJATELJI ŽUPE