Riječ župnika



Dragi župljani, prijatelji i čitatelji našega listića, ma gdje bili!

Sjedim i pišem novi listić. Razmišljam o tebi koji ga čitaš. Usput se pitam: Koje su boje tvojih očiju? Ono najvažnije uvijek se događa u prostoru između očiju čiji su se pogledi susreli. I zbog toga nije dobro gledati mimo očiju onih s kojima čovjek živi, s kojima se susreće.
Nije dobro propuštati neponovljive trenutke.
Možda je ovo vrijeme izolacije prava prigoda da naučimo lekciju života, da i ova muka koja tek započinje može donijeti nešto korisno, da nas može vratiti nama samima, temeljnim vrijednostima i svemu što smo uz put zaboravili.
Možda shvatimo kako nam je bespotrebno imati prepune ormare garderobe, najnovije uređaje, kad ne znamo što naša djeca uistinu vole, kako to izgleda zajednički objed, razgovori o životu i obiteljska molitva krunice koju možda nikada niste ni molili.
Jednom se živi taj naš život, a nečije oči nas upravo drže na životu.
Znate li kakve su boje oči vaših roditelja, braće i sestara, supružnika, vaše djece, najboljih prijatelja? Možda je vrijeme je da naučite ono bitno!
U vremenima kušnje Bog nas vraća nama samima.
U tom vraćanju dopusti Isusu da bude s tobom. S susretu s Isusom sljepac je progledao. Sakati je prohodao. Zakej je postao pošten čovjek. Magdalena je promjenila loše življenje. Grijesi su joj oprošteni, a i mrtvi Lazar je oživio. Obrati pozornost na susrete Uskrsloga i apostola. Apostoli su povjerovali i sjetili se onoga što im je govorio da „Mesija mora trpjeti i treći dan uskrsnuti od mrtvih.“ I tada u apostolima počinje novi život vjere po Duhu Božjemu. Oni svjedoče ono što su vidjeli i čuli: Isusa, Bog uskrisi. Tome uskrslom Isusu ja svjedočim, ali molim te budi i ti samnom svjedok Isusovog uskrsnuća.                                                    

Vaš župnik


Vjera … Nada!!! … Ljubav



Čim se nadaš, ti očekuješ. Čim očekuješ, ti ideš u susret tomu dobru, ti gledaš u dobro, to dobro se u tebi nastanjuje, i ti najedanput vidiš kako je normalno da u tebe ulazi samo dobro.
Naprotiv, suprotno od nade je razočaranje i suprotno od nade je očaj. Suprotno od nade je gledanje u negativno, gledaš, jao stradat će dijete, tko zna hoće li doći iz škole, jao moja će kćerka sigurno pasti na ispitu, kakva je ova moja bolest, to mora da je rak, mora da ću umrijeti, operacija će sigurno biti užasna. Kad počneš očajavati, ti vježbaš govoreći negativno, to negativno se upisuje u tebe i ti postaješ negativan, ti postaješ bolestan, slab, jadan. Postaješ nečovjek, to je ono najgore, kao da si svoje dostojanstvo bacio u blato, kao da si čitava sebe predao u ruke đavla, grijeha, zla, razdora, drugim riječima u ruke smrti. Evo zašto je potrebno ići u pustinju. Biti u pustinji znači vježbati, vježbati, vježbati.
Kada biste navečer prije spavanja najprije sjeli na rub kreveta i razmislili u čemu ćete se večeras i sutra vježbati? I u čemu ću se vježbati noćas, ako se probudim i ne mogu spavati. Što ću vježbati? Jučer si možda vježbao da budeš strpljiv, danas si možda vježbao da u govoru budeš razborit, da slušaš najprije drugoga kako govori i da mu ne upadaš u riječ, i da mu mirno možeš odgovoriti. Sutra ću se vježbati da se nadam da će biti dobro, a prekosutra ću se vježbati da stalno mislim i govorim sebi da me Bog ludo voli, pa sve što je na meni to je od Boga, nisam ja sebi dao moje ruke, moju kosu, moje lice, moju dušu, moje osjećaje, nitko mi to nije dao, ni mama ni tata, nisu oni izmislili moju dušu, niti su izmislili moje misli, niti moje djelovanje, niti moje zvanje, ni moj spol, ne, oni su to dobili. Od koga?
Od Boga. Ako je Bog stvorio mene i moje tijelo i moje cijelo biće, to znači da Bog mene ljubi, da sam njegovo djelo. On ne može mene ne voljeti. Ako me majka voli, a ona nije mene stvorila niti naručila, ona nije uopće znala da ću se ja roditi, a tako me ludo voli moja majka. Kako tek neće Bog koji me znao i prije nego sam se začeo, koji me tako s ljubavlju stavio u utrobu moje majke i naručje moga oca, i koji me tako dalje prati s ljubavlju, nježnošću, toplinom, očima punim nekog svjetla i topline, kako me ne bi volio?.
I kad se u tome vježbaš, vidiš kako je u tebi narasla vjera, ufanje i ljubav.


Ljubav pričeka čovjeka pokraj puta.
– Povedi me sa sobom – reče mu.
– Tvoja je odjeća tako pohabana – reče joj čovjek.
– Odjenut ću te u najljepšu odjeću – nastavi ljubav. – Povedi me sa sobom.
– Moj je dom malen – opravda se čovjek. – U njemu ne bi bilo mjesta i za tebe.
– Udomit ću te u najljepše prostore – ustraja ljubav. – Povedi me sa sobom.
– Tvoj je govor tako običan – primijeti čovjek.
– Progovorit ćeš najljepšim jezikom svijeta – reče ljubav. – Povedi me sa sobom.
– Po čemu ću znati da je sve ovo što govoriš istina? – upita čovjek.
– Po tome što mi je više stalo do tebe nego do toga što ćeš sa mnom učiniti – reče ljubav.

Stjepan Lice


Život i san



Sanjao sam život s jedne bolje strane.
Ljudima koji brinu o tuđim emocijama.
Povjerenju koje briše sve nedoumice i sumnje.
Stisku ruke koji ništi svaki strah.
Izlascima i zalascima sunca koji se ne propuštaju zbog lude utrke za nečim većim.
Sanjao sam život u kojem se prekida začarani krug povreda i osvete. Sakupiš samo malo više snage u sebi i oprostiš.
I više nisi dio onog svijeta koji samoga sebe proždire.
Već imaš svoj mir.
Sanjao sam život gdje ljudi prilaze jedni drugima da zacijele a ne da otvore ranu.
Gdje je briga što će biti sutra, utrka za dokazivanjem i kako će te tko gledati sasvim nestala s lica zemlje.
Postoji li ili ne postoji takvi život? Ne znam!
Ali svako će od nas prije ili kasnije morati donijeti odluku hoće li početi izgrađivati takav svijet, svijet po mjeri svoga srca, svijet za sebe i za one koje nosi u svojoj duši.
Kao jednu zemlju bez granica, zemlju s malo više ljubavi.

Mario Žuvela


Sv. Juraj



Dragi župljani i svi štovatelji svetog Jurja!
Evo već drugu godinu za redom, zbog epidemiološke situacije, slavlje našeg župnog blagdana sv. Jurja, događa se u tišini i jednostavnosti. Ispisane su brojne legende o životu sveca, a mnoge kažu da je zaštitnik groznice i domaćih životinja, prije svega- konja.
Jedan od lijepih slavonskih običaja na Jurjevo je kićenje cvijećem, hodočašće i blagoslov konja. Sjećam se, iz djetinjstva, da je u selu bio jedan čovjek koji je imao konja. To je za nas djecu bio poseban doživljaj vidjeti konja. Danas u našim selima, moglo bi se reći, više nema te drage životinje. Djeca ih mogu vidjeti na televiziji ili u slikovnicama. Isto tako, pazimo na svaku sitnicu, da nam se djeca ne uprljaju ili slučajno padnu u koprive a drugi pak običaj o blagdanu sv. Juraja kaže da su nekad majke namjerno išibale svoju djecu koprivama kako bi bila zdravija i otpornija na bolesti. Nekad smo previše u strahu, a sama priroda ima lijek i rješenje za puno stvari koje nas muče. Puno toga se promijenilo od tih vremena. Kako je naš svetac hrabro podnio mučenja za kršćanstvo, ostajmo i mi u duhu poslušnosti ali i nade da ćemo sljedeće, treće godine nakon pandemije, na jedan svečaniji i vidljiviji način odati slavu i hvalu našem sv. Juraju. Do tad nam ostaje molitva i zagovor sv. Juraja:
Dragi naš žaštitniče! Teška su vremena pred nama i strah pred budućnošću.
Ti si na svojem vlastitom tijelu iskusio i teže muke nego ih mi mučimo... Kidali su ti dijelove tijela, zatvarali u tamnice, prijetili smrću, što se na kraju i ostvarilo....
A ti si Jurje, naš, i dalje dijelio svoje imanje sa siromašnima i robovima vraćao slobodu. Vrati i nama pravu vjeru da je našem Nebeskom Ocu sve moguće, da probleme i patnje koje nas pritišću strpljivo nosimo kao svoj križ te da nas ovozemaljske brige, sebičnost i nevolje ne rastave od Isusove ljubavi prema Bogu i bližnjima.

Mirela SM


Sv. Juraj



Evo mladog svjedoka, mučenika, stvarnog rimskog vojnika, ali i Božjeg viteza i primjera kako se nesebično darivati u obrani ljudskih, ali i Božjih, kršćanskih vrednota.
Život mu je ispunjen mnogim legendama, jer ako je i bilo kakvih pisanih dokumenata, rimski carevi su ih spaljivali, jer su računali ne samo uništiti ljudske živote nego i sve što odiše kršćanstvom, pa i papire da se sasvim izbriše spomen na Krista i kršćanstvo.
Kao mladi vitez pomagao je svima, a pogotovo ljudima koji su bili u opasnostima po život i izloženi pogibeljima. Poznat kao konjanik, postao je zaštitnik konja. Legenda koja je na slikama prepoznatljiva da je kopljem ubio zmaja, simbol je pobjede nad đavlom. Molimo ga!
Sotonskih konjanika ima na sve strane, sveti Jurje, obrani nas!

Kratki životopis Sv. Jurja

Molitve Sv. Jurju

Iduće nedjelje
se u Crkvi slavi "Nedjelja Dobrog Pastira".



Te nedjelje ćemo se na osobiti način moliti za nova duhovna zvanja u našoj Crkvi.

Nažalost, sve više se osjeća manjak širitelja radosne vijest. Ljudi prebacuju odgovornost uvijek na neke druge. Teško je što drugo reći nego da ljudi danas nisu dovoljno spremni svoj život posvetiti Bogu kroz svećenički ili redovnički poziv. Spremni su možda iskazati svoju "ljubomoru" na svećenike ili časne sestre (istina na njih manje), ali kada ih se želi uputiti kako da i oni sami ostvare takav životni put, onda nastaju problemi.

Na nama je kao zajednici da se neprestano molimo za sve potrebe naše Crkve, a time i za nova duhovna zvanja. Razočarani smo koji put slabim odazivom. Može biti, ali na nama je moliti se, a Gospodin će se već pobrinuti da bude dovoljno radnika u njegovoj žetvi.


PRIJATELJI ŽUPE