Riječ župnika



Dragi župljani i prijatelji našega župnog listića!

Prije nekoliko dana započesmo svoj korizmeni hod, a nedjeljna slavlja su nam kao odmorišta na kojima pravimo predah i skupljamo snagu kako bismo mogli ići naprijed. Svaka od nedjelja nas na sebi svojstven način potiče na promišljanje i daje nam smjernice za nastavak korizmenog hoda.

Zašto korizma? Da ne zaboravimo biti kršćani. Zašto pokora? Nitko se bez nje ne može oduprijeti đavolskim napastima? Da su Noini suvremenici činili pokoru, vjerojatno bi ostali na životu. A jer su je prezreli i odbacili, nestali su u potopnim vodama. S njima je završila jedna epoha. I stavljena je točka na jednu povijest. Nakon potopa Bog počinje novu povijest sa spašenicima. S malim ostatkom ljudi sklapa savez jer bi se oni bez njega izgubili i nestali kao što su nestali i njihovi suvremenici u potopu. Stoga njima kao i svim ljudima poslije nudi savezništvo da bi opstali. To savezništvo se očituje u djelovanju Isusa Krista koji je u svoje vrijeme za nas grešnike umro te nama tako otvorio vrata spasenja. A taj isti Duh, koji je odveo Isusa u pustinju i kasnije u smrt na križu, vuče Crkvu i svakog kršćanina, da čini pokoru. Ovu pokorničku svijest podržava u nama i sveta Crkva preko svojih korizmena čitanja.

Gdje smo tu mi? Često u našim shvaćanjima nema dovoljno mjesta za Gospodina i njegovo djelo spasenja ljudskoga. Da li se mi uopće želimo uživjeti i uključiti u korizmu ili ćemo je i ove godine propustiti. Koliko li smo svjesni da nam ova korizma može biti zadnja u životu ili se i dalje nadamo u Božje milosrđe i njegovu ljubav. Božja ljubav jest bezgranična, no da li ćemo je u jednom trenutku biti vrijedni? Razmislimo dobro! Imam osjećaj da bi ova Korizma mogla biti uspješna, jer je negdje u zraku osjećaj da smo stvarno prepušteni Gospodinu. To je dobar znak, jer stvarno bez Njega ne možemo učiniti ništa. Što to prije shvatimo, život će nam biti ispunjeniji. Molitva križnoga puta, pouke našim budućim prvopričesnicima i krizmanicima malo podižu volju za život. Uz to, Bogu hvala, svaki smo dan i bliži ljetu. Nažalost, odraditi još jednu pastoralnu godinu i otići na zasluženi odmor. Što je tu je. Idemo dalje.

Vaš župnik


Pustinja



Vjera ispunja život, no njezino ispunjenje označava i ispražnjenje od mnogih stvari.
Vjera ne prihvaća sve što se može jer ne koristi sve za spasenje i tako područje vjere može postati i blagoslovljena pustinja u kojoj čovjek nema ništa suvišno, u kojoj čovjek otkriva što mu je stvarno bitno u životu jer kad si u pustinji, nećeš tražiti novi mobitel, već čašu vode.
Ima tako jedna priča o ekspediciji koja je u pustinji pronašla blago, ali kad su se na putu kući izgubili, bili su spremni zamijeniti svo blago koje su pronašli, za čašu vode. Slično iskustvo čeka svakoga vjernika jer vjera traži da čovjek ostavi nebitno, a prigrli ono bitno.
To je neko pozitivno značenje pustinje.
Pustinja je i mjesto kušnji, no i Božje pomoći: kroz pustinju je Bog vodio i odgajao svoj narod hraneći ih svaki dan manom s neba, u pustinji se Isus pripremao za javno djelovanje, kušao ga je đavao, a anđeli su mu služili.
Vjera vodi kroz pustinju, no vdi prema obećanoj zemlji, prema plodnim poljima, prema hladnom izvoru, prema Bogu.
Naš moderni svijet je sličan pustinji, bez Boga je suh i prazan.
I u tom našem svijetu u iskustvu pustinje, neutažene potrebe za onim što je bitno za život, može se bolje otkriti radost i mir koji dolaze iz vjere.
Vjera, tj. Bog kojega vjerom gledamo, čini da u onome što je u našem životu postalo pustinja, po Kristu, nanovo procvate cvijeće, da uvijek pronađemo trenutke okrjepe i na kraju pronađemo i izlaz iz pustinje.


Filip Makedonski, slavni kralj iz vremena prije Krista, držao je u svojoj službi dva čovjeka, čiji je zadatak bio da ga opominju. Jutrom bi mu jedan od te dvojice budeći ga govorio:
- Filipe, ne zaboravi da si čovjek!
Onaj drugi pak je imao zadatak svake večeri prije spavanja, ponoviti mu pitanje:
- Filipe, jesi li danas bio čovjek?

Ovo korizmeno vrijeme ima prema svakom od nas istu zadaću; da nas upozorava, opominje i zove, da i mi budemo ljudi, ljudi kršćani, ljudi vjernici.
Pitanje je samo želim li ja slušati taj glas i onda ga slijediti: vršeći pokoru, provoditi post i nemrs, moliti i osobito biti milosrdan čineći dobro svima oko sebe.

Pouka



Starac je sjedio u dvorištu svoje kuće zajedno sa sinom koji je upravo diplomirao na uglednom sveučilištu.
Iznenada, vrana sleti na zid. Otac upita sina: Što je ono?
Sin odgovori: Vrana! Nakon nekog vremena, otac upita ponovo: Što je ono? Sin odgovori: To je vrana. Nije prošlo dugo, a otac opet upita: Što je ono? Sin nervozno odgovori: Rekao sam ti da je vrana!! Otac ponovo upita: Što je ono? Ovaj put sin odgovori grubim tonom: Oče, stalno me pitaš jedno te isto. To je vrana. Zar zaista nisi u stanju to razumjeti!?!
Otac ustade i ode u kuću. Vrati se sa svojim starim dnevnikom u kojem je pisalo: Danas je moj mali sin sjedio sa mnom u dvorištu, kad je doletjela vrana. Dvadeset i pet puta me je upitao: Što je ono?, i dvadeset i pet puta sam mu odgovorio da je to vrana.
Kad si bio mali, postavio si mi ovo pitanje dvadeset i pet puta i ja sam ti svaki put odgovorio. A kad sam ja tebi danas postavio isto pitanje, i ponovio ga samo pet puta, ti si se iznervirao, naljutio i ponašao grubo prema meni.

POUKA: Ako uvijek i ne razumiješ zašto, poštuj zapovijed Božju: “Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji!”

Zima



Zima je vrijeme studeni i leda, ali ima i svoju lijepu stranu u vidu snježnoga ogrtača, čudesno lijepoga napose onda kad je neokrnjen u svojoj bjelini.
No upravo na takvom bijelom neokrnjenom ogrtaču najbolje se uočava svaki trag i svaka moguća promjena koja vrlo upadljivo narušava njegovu cjelovitost i bjelinu.
Zato je u narodu i postojala pučka izreka koja veli: Ne pada snijeg da prekrije brijeg, već da svaka zvijer pokaže svoj trag. Isto vrijedi i za duhovnu stvarnost.
Oni koji po Božjem daru i volji žive čisto, sveto i neporočno, oni su poput snježnog ogrtača koji bjelinom prekriva zemlju. Ali upravo zahvaljujući njima, očituju se tragovi i stavovi onih bezbožnih i bezočnih koji se ne dive darovanoj bjelini, već je svojim grješnim životom okaljaju gdje god stignu. Bez obzira na to što počesto moraju biti žrtve i dopustiti da po njima gaze noge zvijeri, oni su dar neba onima koji žele naučiti i slijediti primjer neoskvrnjenog i čistog života.
PRIJATELJI ŽUPE