Riječ župnika



Dragi župljani, prijatelji i čitatelji našega listića, ma gdje bili!

Vratio se „gospodin“ s godišnjeg odmora! Hvala Bogu da je i to prošlo.
Kako sustižu godine, najbolji odmor je kod kuće, ali eto, mora se negdje otići na dan, dva u tjednu, da ne kažu ljudi da sam škrtac i da mi je žao potrošiti. Nisam vjerovao starijim ljudima kako sve više vole mir i tišinu i da ih nitko ne smeta. Malo po malo to dolazi, iako se ja onako, ne predajem bez ispaljenog metka. Uglavnom, novi listić je napravljen a ti ga sada študiraj. Ima nekoliko vijesti i obavijesti, ali nastavljamo u ljetnom ritmu, onako, laganini. Malo će, „možda“ nekim mojim župljanima biti krivo što nisam odmah nakon dolaska našeg novog biskupa premješten i da se njihov „bivši“ župnik neće vratiti. Ljudi su koji put naivni i lakovjerni, ali i povodljivi za osobom, a ne za Isusom Kristom, pa se nadaju nečem spektakularnom, no toga nema. Idemo mi svakako dalje.
Kako je danas lijep dan, relativno svjež a dovoljno topal. Nije tako bilo ovih dana. Stvarno nas je ova godina dotukla. Em korona, em pad gospodarstva, em pad prihoda župe, em strah vjernika od korone i njihov nedolazak na mise, nedovoljno nacionalno obojena proslava Oluje u Kninu i onda ti budi ravnodušan.
I onda nas Gospodin šokira u nedjeljnom evanđelju: Isus im odmah progovori: "Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!" I treba otvoreno reći, jake su ove Gospodinove riječi. Ne bojimo se, biti će sve dobro, biti će sve bolje. Kada to ne bi vjerovali, život ne bi imao smisla. E da, lako je to reći, ali treba to i izdržati. I što je još smješnije mi ćemo sve to izdržati i s vremenom zaboraviti kako nam je bilo. Bogu hvala. Pred nama su veliki blagdani opće Crkve. I to ćemo mi sve svladati, makar iz dana u dan očekujemo određene naputke. Došli ne došli, mi ćemo napraviti po svome, kako znamo i umijemo. I za čudo, ispadne to sve na kraju dobro. Em smo mi Hrvati vrhunski u snalažljivosti i improvizaciji.
Bogu hvala.

Vaš župnik

Čamac



Čamac, koji se zove župa, plovi morem koje se zove vrijeme. Cilj, koji mu daje pravac, zove se Božja vječnost. Čamac plovi udaran olujama straha, nevolje, opasnosti, sumnji, nade, borbe i pobjede. Tako plovi iz godine u godinu. I uvijek se pita: hoće li čamac izdržati? Hoće li doći do velikog cilja? Neće li potonuti? Ostani s nama, Gospodine, ostani s nama, Gospodine, inače ostajemo osamljeni u plovidbi po tom moru. O ostani s nama, Gospodine!
Čamac, koji se zove župa, ostaje čvrsto privezan uz obalu, jer je ljepše i ugodnije živjeti u miru. Mnogo je ljepše biti zadovoljan u staroj slavi i nije spreman slijediti poziv na isplovljavanje. A tko se plaši opasnosti i patnje, neće puno doživjeti od Boga. Samo onaj tko se usudi krenuti, postići će veliki cilj. Ostani s nama, Gospodine, jer smo osuđeni ploviti sami po tom moru. O, ostani s nama.
U čamcu koji se zove župa mora biti družina, inače je čovjek na dugom putovanju sam i osamljen. Svatko stoji ondje gdje stoji, izvršava svoje zadaće i ako vjerno ne ispunja svoje dužnosti, ne uspijeva cjelina. I što družina zajedno, u znoju, radi u čamcu u vjeri, nadi, povjerenju dobar je Božji duh. Ostani s nama, Gospodine, ostani s nama, inače ćemo biti sami i osamljeni u plovidbi po tom moru. Ostani s nama, Gospodine.
U čamcu, koji se zove župa tu i tamo se upita: plovimo li u ispravnom pravcu i kako ćemo naći pravi put na širokom moru? Neki savjetuju ovo, neki ono; neki govore na dugo i široko - kratkovidno - kakvi već jesmo i odlazimo daleko od cilja. A ipak ondje gdje se izbjegava galama, gdje se radije sluša i šuti, sigurno će mu Bog pokazati ispravan put! Ostani s nama, Gospodine, ostani s nama, inače ćemo biti sami i osamljeni u plovidbi po tom moru. Ostani s nama, Gospodine.
Čamac, koji se zove župa, plovi po moru koji se zove vrijeme. Cilj koji mu daje pravac je Božja vječnost. I ako nas pritišće osamljenost, ako prevladava strah: mnogi prijatelji su s nama na istom putu. To nam daje poticaj i više nismo sami. I tako će čamac napokon, nakon dugog putovanja, uploviti u Božju luku. Ostani s nama, Gospodine, ostani s nama, inače ćemo biti sami i osamljeni u plovidbi po tom moru. Ostani s nama, Gospodine.

Martin Gotthard Schneider, Worte und Weise


Velika Gospa
Marijino uznesenje u nebo



Teologija nas uči da je Marijino uznesenje dušom i tijelom na nebo kruna njezina bogomajčinstva, vječnog djevičanstva i bezgrješnog začeća. Nauk o Marijinu uznesenju na nebo po završetku njezina zemaljskoga života proglasio je člankom vjere 1. studenoga 1950. papa Pio XII. Iako je ta dogma proglašena tek u novije vrijeme, njoj prethodi duga tradicija, stara gotovo kao i sama Crkva.
Slaveći ovu veliku Marijinu svetkovinu, kao uostalom i druge njezine blagdane i spomendane, možemo se s pravom pitati: a kakve veze Marija ima s današnjim svijetom, što mu ona može dati?
“Ono što Marija nudi svijetu danas jest živa i konkretna stvarnost Spasitelja svijeta u njegovu utjelovljenju. Ona nas tjera na vjeru u Krista, ali ne onakvoga kakvim ga katkad i nesvjesno zamišljamo, kao biće koje je djelomično Bog i djelomično čovjek, već kao biće koje je potpuno božansko i potpuno ljudsko. Marija je čuvarica stvarnosti utjelovljenja.«
Uvrstimo se, dakle, i mi u dugu povorku Marijinih hodočasnika i onih danas i onih iz prošlosti; i onih učenih, koji su o njezinu uznesenju tako učeno i tako lijepo raspravljali, i onih neukih s krunicom u ruci i s pjesmom na usnama, koji srcem slave najljepši Marijin dan.



PRIJATELJI ŽUPE