Župni ured promijenio je telefonski broj.
Stari broj više se ne koristi, a novi broj je 042 717 633

Riječ župnika



Dragi župljani i prijatelji našega listića.
Ode još jedan tjedan. Zagazili smo u pravu jesen, ali vrijeme još nije ono tipično jesenje, makar jutarnje magle i hladnije noći ipak kažu da je jesen tu. Prekrasni topli dani ne daju nam mislima da se odmaknemo od ljeta makar je ljeto definitivno gotovo. Jesen ima svoje draže ali se jeseni bojimo jer nas suočava sa polaganim smirivanjem prirode i pripravom za zimu. Bojimo se toga jer nas to podsjeća da smo i mi ljudi tek prolaznici ovim svijetom i da nas to isto čeka, makar bi to mi htjeli malo odgoditi. No, što je tu je. Život ide dalje. Poslije nas doći će neke druge generacije koje će nastaviti naše djelo, vjerojatno uspješnije nego mi, makar se mi stariji bojimo da poslije nas neće više biti ničega. I neće, ali samo za nas, ali za generacije poslije nas itekako ima budućnosti. Nije život započeo s nama niti će s nama završiti. Idemo mi dalje.
Ne zna čovjek što je nevolja, dok ga prava nevolja ne snađe. Što zna zdrav čovjek o blagodatima zdravlja? A kad se na nj obruši bolest, e, onda itekako zna koliko je velik Božji dar upravo zdravlje.
Mi, maleni i površni ljudi, ne prepoznajemo čudesa koja se u nama i na nama tako često događaju. Živimo. Školujemo se. Radimo. Imamo dom i obitelj. Imamo razum. Imamo vjeru. Milost Božju i Kristovu. Imamo jasan smisao našega života. Imamo nadu vječnog života. I pored svega toga velimo da nemamo sreće, da smo potišteni, da nam loše ide, da smo jako nisko na društvenoj ljestvici… Bolujemo od stresova ratnih i poratnih, nesretni smo kad izgubimo na kladionici, kad naš susjed kupi novo auto, kad netko poslovno uspije. I nalijevamo se žučju, pelinom i gorčinom.
A toliko toga imamo. Doista je važno da svakodnevno zahvaljujemo Bogu za brojne, obilne i umnožene darove. Time ćemo Bogu dati dužnu hvalu, a u svoj život unesimo vedrinu i radost jer i time nas Bog obdario. Postavimo si danas jedno jednostavno pitanje: Koliko imamo snage nekome iz srca, onako iskreno, reći "hvala"?

Vaš župnik



Vjerovati u Isusa – hvalu ne zaboravljati



Kada se netko osjeća kao gubavac ili hoće pomoći jednom «gubavcu», evo što on može i treba činiti:

- Prebroditi samoću i obratiti se drugima i Isusu
- Isusu vjerovati
- Činiti ono što On kaže
- Dati se izliječiti
- I ne zaboraviti zahvalnost

Zahvalnost



Živjela dva pustinjaka u nekoj oronuloj kolibi. Dijelili su jedini sobičak koji su imali. Dane su provodili propovijedajući po okolnim selima.
Jednog dana su zatekli svoj skromni dom razrušen olujom. Od njihove sobice, nije ostalo niti pola prostora, polomljen krevetac… i ništa osim toga…
Mlađi propovjednik, očajan, pade na koljena.
– O Bože! – zavapi. – Kako si nam mogao ovo učiniti! Zašto?! Zar ne vidiš da smo život posvetili tebi, hodamo okolo, govorimo kako si milostiv i pomažeš, a ti dopustiš da nam nevrijeme razruši jedini dom… – vikao je, na koljenima – očajan.
Stariji propovijednik je šutio. Klečeći u tišini, sklopljenih ruku, molio se spokojna izraza lica.
– Kako možeš tako stajati kad nam je pola sobe razrušeno? Kako možeš vjerovati da Bog spašava, nakon ovoga? – upita ga nervozno mlađi propovijednik.
– Sad vjerujem još čvršće – odgovori s osmjehom stariji. I zahvaljujem mu jer nam je ipak ostavio pola sobice. Da Bog ne pomaže, ne bi zatekli ni daske od ove naše kolibe. A nas je ipak, dočekalo pola… Imamo i dalje krov nad glavom, imamo gdje leći… Što više hoćeš?
Tako često uzimamo zdravo za gotovo činjenicu da se budimo: ako se, recimo, probudimo loše volje, muka nam je jer smo slabovoljni, a zaboravljamo dar da smo se probudili, da imamo priliku u tom danu napraviti nešto novo, drugačije, za sebe i svijet. Naučimo se biti zahvalni na lijepim trenucima, ali i i spokojno živjeti u onim bolnim danima kad nas očaj počinje svladavati.
Korak po korak počnimo živjeti iz zahvalnosti…

Pljesak zahvalnosti



Nakon što je glazbena umjetnica, po završetku svoga uspješnog nastupa, ispraćena burnim pljeskom, napustila pozornicu, na pozornicu su hitrim korakom izašla tri muškarca. Njihovom hitrom dolasku odazvao se jednako hitar pljesak prisutnih, koji se za tren rasuo uz prigušen i zbunjen smijeh. Naime, tri muškarca bili su pomoćni radnici, čiji je posao bio što brže i neprimjetnije pripremiti pozornicu za sljedeću točku programa. Oni su se na takve zabune navikli, pa su s osmjehom na licu obavili svoj posao. Pritom nazočna publika, uz blagi osjećaj nelagode, u tišini iščekuje nastavak programa. Ali za nelagodu nema razloga. Jer i ona trojica zavrjeđuju pljesak. I njihov je posao dostojan poštovanja.
Nezgoda je u tome što prema ustaljenim običajima pljesak pripada ponajprije umjetnicima i sportašima. I političarima prigodice. No, pljesak može biti iskaz prepoznavanja istinskih vrijednosti, ali može biti i prevrtljiv, i neutemeljen i nemilosrdan. Mnogi obavljaju poslove uz koje, po naravi stvari ne spada pljesak. Te poslove, premda često i nisu odmaknuti od pogleda javnosti, ovija neka tišina. Oni se mogu obavljati i u ozračju ozbiljnosti i vedrine, ali, u svakom slučaju, spadaju u neki drugi svijet. Rijetko kada je pljesak doživjela neka medicinska sestra ili laborantica. Rijetko noćni čuvar, vatrogasac, drvosječa ili pometač ulica. Rijetko ga je doživjela radnica u cvjećarnici, radnica na traci ili krojačica. Ali, to ne treba biti razlog za tugu. Jer odsutnost pljeska ne umanjuje vrijednost posla niti dostojanstvo onoga tko ga obavlja.
Osim toga, uz pljeskanje rukama postoji i pljeskanje srcem. Mnogi, koji nikada nisu imali prigode čuti pljesak ruku njima upućen, itekako su imali prigode iskusiti pljesak srca. I on je istinsko opravdanje čovjeka. Života. Pa ako i nakon čitavog života, proživljenog u predanoj zauzetosti za svoje najbliže, u predanom služenju i znanima i neznanima, izostane pljesak srca, ni to nije pogubno, ma koliko bolno i neshvatljivo bilo. Jer srce zna, uvijek zna, za koga je živjelo. A i to je svojevrstan pljesak. Pljesak zahvalnosti.

(Stjepan Lice)

Počinje mjesec listopad,
mjesec molitve krunice



Kao župna zajednica pozvani smo moliti za različite potrebe naše župe, biskupije, domovine kao i nas samih. Kada smo mogli s krunicom oko vrata krenuti u obranu domovine, bilo bi lijepo da ponovno s krunicom u srcu molimo za svoju domovinu koja se ponovno nalazi na vjetrometini svjetskih zbivanja.


Listopadske pobožnosti po seoskim kapelama:
- Hrženica - 19.00 - Sesvete - 18.30 - Karlovec - 18.30 - Struga – 19.00


Svagdanja molitva Marijinih legionara



Podijeli,Gospodine, svima nama, koji Ti služimo pod Marijinom zastavom, puninu vjere u Tebe i pouzdanje u nju, kojoj je dano da pobijedi svijet. Daj nam živu vjeru prožetu ljubavlju, koja će nas osposobiti, da sva svoja djela vršimo iz čiste ljubavi prema Tebi, da gledamo Tebe i služimo Tebi u svojim bližnjima; vjeru čvrstu i nepokolebivu kao hridinu, koja će nas učiniti mirnima i neustrašivima u svim križevima, mukama i protivštinama života. Daj nam vjeru neustrašivu koja će nas nadahnuti, da poduzmemo i dovršimo, bez oklijevanja, velike stvari za Tvoju slavu i za spas duša; vjeru koja će biti kao ognjeni stup naše Legije, da nas ujedinjene predvodi, da užiže svagdje oganj božanske ljubavi, da rasvijetli one koji se nalaze u tami i sjeni smrti, da raspali one koji su mlaki, da povrati život onima koji su mrtvi po grijehu. Vjeru, koja će nas same voditi putem mira, tako da, kada prođe borba ovoga života, naša Legija opet može biti zajedno, a da ne izgubi ni jednoga, u Kraljevstvu Tvoje ljubavi i slave. Amen.

PRIJATELJI ŽUPE