Bumbar



 



Kršćanski život



Kako mi živimo svoj kršćanski život? Npr. život sa susjedom.
Susjed, to ti je sreća i nesreća, i prijatelj i neprijatelj, i radost i žalost, ponos i sramota, duši lijek ali i najveći otrov. Bez njega ti nema radosti, a opet nitko kao on ti ne zna natjerati tugu. On će te prvi u nevolji poduprijeti, a i prvi te na zemlju baciti. Bratski razgovor poznaje granice, ali molitva ne.
I ovo se, svakako, mora jasno reći: postoje situacije u kojima ni najbolji razgovor više ništa ne koristi. Mnogi su od naših roditelja to već iskusili i sad trpe šutke moleći. Tako ispunjavaju savjet jednog iskusnog svećenika: "Govorite, malo sa svojom djecom o Bogu, govoriti više s Bogom o svojoj djeci!" Zadnje oružje koje ne poznaje granice, jest molitva. Ona je to upravo onda kad zakažu sva nastojanja. Ni onaj kojega je zajednica morala isključiti snagom svoje vlasti vezanja i odrešivanja, još nije isključen iz zagovorničke molitve zajednice, Ona se služi posljednjim najdjelotvornijim činom koji još kršćanima preostaje: zajedničkom molitvom. "Gdje su dvojica ili trojica u moje ime sabrani", da se moleći bore za brata, tu je zaista "Gospodin među njima", Gospodin koji je došao potražiti svakog izgubljenika osobno.
Dakle! Imamo pravo opomenuti brata i sestru jer to Bog od nas traži, ali to pravo smijemo iskoristiti jedino ako je razlog koji nas goni na opominjanje, ljubav prema čovjeku. A ako opominjemo s ljubavlju onda će opominjanje biti plodonosno. Za sve.



Ali



Riječi spajaju, povezuju, obogaćuju, grade mostove za ljubav, vjeru i prijateljstva. To svi pismeni znaju. Što je s veznicima? I oni, neki od njih, imaju istu ulogu. Progovorit ću o suprotnom vezniku „ALI“ koji Isus nikad nije upotrijebio. Nanovo sam prelistao Novi Zavjet ne bi li našao taj veznik u njegovim govorima, susretima, obećanjima, pristupima nemoćnima, grešnima i slabima. Nisam ga pronašao i kako bi. Zamislite da je grešnici rekao: Ja bih ti oprostio jer se kaješ, ali moram na susret s Apostolima ili bolesnima?

Koliko bi bilo odgađanja, neispunjenih obećanja? Mi bismo rekli da nije dosljedan, da olako obećava praštanje, duhovno i tjelesno zdravlje, nebo, i sve ono zašto je došao među nas. Njemu bismo zamjerili, a sebi? Veznik „ALI“ kršćanin nikad ne bi smio izgovoriti da bude dosljedan krsnim obećanjima, svjedočenju i ljubavi prema Bogu i bližnjem. Nažalost mi to, ponekad, činimo. Primjere bi mogao nabrajati „do sutra“ iz onoga što čujem vidim i sam živim.

Koliko ima nazovikršćana koji taj suprotni veznik izgovaraju u svim prilikama? Valjda nisi među njima? „Ja bih išao na nedjeljnu Misu, ali.. dolaze mi gosti, hladno mi je, župnik mi nije simpatičan, kad idu oni koji su…, ja bih redovito molila ali sam umorna, postio ali… Isprika bez temelja koje ne želim objašnjavati. Kad je pitanje odnosa s drugima, ukućanima, partneru, susjedima – ista stvar. “Ja bih mu oprostio, ali… on bi trebao zamoliti, pomogao, ali… nije zaslužio, učinio uslugu, ali… on je škrt.

I ja bih…ALI. Takvi smo, a možemo; na putu smo da budemo dosljedniji i bolji.



Sokratova sita



Sokrat je slovio za mudraca! Sokrta jednog dana potraži neki čovjek i reče: Znaš li što sam sve čuo o tvome prijatelju? Trenutak, odgovori Sokrat, prije nego što mi ispričaš volio bih da prođeš jedan brzi test. Jesi li to što mi želiš reći prosijao kroz tri sita? Tri sita?
“Da”, odgovori Sokrat, prije nego što ispričaš neke stvari o drugome, dobro je uzeti malo vremena i prosijati ono što želiš reći. To nazivam test od tri sita!
Prvo je sito ISTINE. Jesi li provjerio da li je istina ono što mi želiš ispričati? Ne, pa i nisam. Nisam vidio, samo sam čuo kako pričaju.
Dobro! Ne znaš da li je to istina. Probajmo ponovo: pokušajmo prosijati drugačije, sad ćemo uzeti sito DOBROTE. Ono što mi želiš ispričati o prijatelju, je li nešto dobro? Ne, baš suprotno!
Čuo sam kako se tvoj prijatelj loše ponio.
“Dakle”, nastavi Sokrat, želiš mi ispričati loše stvari o prijatelju, a nisi siguran jesu li istinite. To i nije baš ohrabrujuće! Još uvijek možeš proći test, jer je ostalo još sito KORISTI.
Je li korisno da mi ispričaš sve što je moj prijatelj učinio?
Korisno? Pa i ne, ne vjerujem da bi ti to moglo koristiti.
”Dakle”, zaključi Sokrat, ono što mi želiš ispričati nije istina, ni dobro, ni korisno, pa zašto bi mi onda pričao. Ne želim ništa znati od onoga što si mi htio ispričati, i tebi će biti bolje da sve to zaboraviš.”

Napisao: Platon, prije 2500 god.

Iz Biblije: “Evo: kolicna vatra koliku šumu zapali!
I jezik je vatra, svijet nepravda jezik je među našim udovima, kalja cijelo tijelo te, zapaljen od pakla, zapaljuje kotač života.
Doista, sav rod zvijeri i ptica, gmazova i morskih životinja dade se ukrotiti, i rod ih je ljudski ukrotio, a jezik – zlo nemirno, pun otrova smrtonosnog – nitko od ljudi ne može ukrotiti.” (Jak 3, 5-8) Moramo se čuvati da otrov koji proizvodi naš vlastiti jezik ne ubije nas same…


Zdrava prehrana



Sve više gledamo i slušamo kako je važno zdravo se hraniti i zdravo živjeti. Znademo već vrlo dobro da je puno zdravija prehrana u kojoj ima svježeg voća i povrća. Znamo da je dobro izbjegavati suviše masnu i prženu hranu. Poznato nam je da je važno kretanje, da valja izbjegavati pušenje i alkohol, i tako dalje i tako dalje. Pa ipak, imamo i dalje loše prehrambene i životne navike, pa se onda žalimo na poteškoće sa zdravljem. To je ono neobično kod nas ljudi: znamo što je dobro, priznajemo to kao dobro, a opet – postupamo drugačije. Nažalost, tako je često i u našem duhovnom životu. Gospodin nas okuplja za stol svoje riječi i za stol njegova Tijela i Krvi. On nas želi pogostiti svojom vječnom mudrošću i euharistijskom hranom. Sve nam to nudi besplatno, punim srcem. Od nas samo traži da otvorimo svoje ruke i svoje srce, da ga prihvatimo iskreno i s ljubavlju. No, mi zaboravljamo spomenuti se Dana Gospodnjeg! Otkako su Hrvati primili kršćanstvo, u našem je katoličkom narodu. nedjelja kao Dan Gospodnji prihvaćena s osobitim poštovanjem i s velikim duhovnim znaćčnjem.

Ima jedna neobična knjiga koja upisuje sve, pa i one čudne rekorde. I ljudi se silno trude ući u tu knjigu, makar po tome što će biti zapisani da imaju najdulju kosu ili najdulje brkove i tome slično. Međutim, jesu li to stvarno silna djela i može li čovjek stvarno biti velik po tom nekom rekordu?
Najveća čudesa, čudesa su ljubavi. Velik je onaj čovjek koji ljubi i koji iz ljubavi žrtvuje sebe za drugoga. To je ono najplemenitije u čovjeku, jer je sposoban ljubiti i biti ljubljen, jer je sposoban darivati se. Roditelji i odgojitelji počesto su u nedoumici. S jedne strane, naravno, trebaju pomagati djeci u njihovoj izobrazbi i napredovanju, a s druge se strane pribojavaju da ih tako čine nesamostalnima i nesposobnima. I sami znamo da ona naša poznata rečenica: Nemoj ti, sine, ja ću! od djece stvaraju vječito nezrele osobe upućene na tuđu pomoć. Mudri će ljudi reći da mladima treba pripomoći da sami rade i razvijaju se. Ne radi toga da bi tako roditeljima bilo lakše, nego zbog tih samih mladih ljudi: da očvrsnu i odrastu u odgovorne i sposobne ljude. Da budu pravi vjernici i dobri građani lijepe naše Domovine!

 



Egzorcizam



Učenje je Isusovo i učenje Crkve – da postoji sotona. Nije to samo neko simboličko biće nego stvarno i zlo. Jedna od stvari koje nas upućuju na tu stvarnost jesu i egzorcizmi. U Starom zavjetu ne nalazimo primjera gdje bi neki čovjek istjerivao Zloduha tj. Sotonu. To nalazimo u Novom zavjetu. Vidimo više primjera u kojima Isus istjeruje zloduhe, a onda tu vlast daje i vojim učenicima. Od onda pa kroz sva naredna stoljeća Crkve obavljani su egzorcizmi. Povijest pokazuje da je Sotona osobito bio aktivan u mjestima gdje bi se počela evangelizacija. Zašto? Zato jer mrzi Isusa. U egzorcizmu, svećenik koji je za to ovlašten, izgovara riječi kojima tjera sotonu iz opsjednute ili posjednute osobe. Kanonski zakonik Crkve propisuje uvjete koji su potrebni da bi neki svećenik mogao obavljati tu službu. On sam se ne oslanja na svoju snagu nego na snagu Božju.



Uzmi križ i pođi za isusom


Izgleda da se Isus iz Nazareta vrlo malo razumio u izbornu kampanju i u reklamu. Svaki političar hvali sebe i svoj program obećavajući udoban život i zlatna brda svojim biračima. Poznajemo i "izborne poklone" pred izbore: manje radnih sati, veća plaća, osiguranje mirovine i porast životnog standarda, više demokracije, manje prisile. I ovim generacijama diktatori samo obećavaju zemaljski raj. U takvoj se politici i sustavima Isus iz Nazareta ne bi mogao upotrijebiti kao ministar za propagandu. Svojim sljedbenicima nije obećavao "izborne poklone". Naprotiv, onima koji ga žele nasljedovati on lijeva čisto vino: Tko želi biti moj učenik, neka uzme svoj križ i neka me slijedi!

Tko ide za mnom, mora biti spreman i na gubitak svoga života. Zašto je ipak, usprkos svemu, našao pristalica kao nitko prije njega?

Od svojih je učenika zahtijevao više negoli svi drugi. Ali nije od njih nikad zahtijevao više negoli od samoga sebe. Ne pripada onim vođama koji od svojih pristalica zahtijevaju "potpuno zalaganje do gorke smrti", dok sami sjede u sigurnom "bunkeru za vođe". Od svojih zahtijeva spremnost "izgubiti svoj život" tek nakon što je sam dao svoj život. Zahtijeva križ, ali samo onaj križ koji je on, kao prvi, nosio do gorke smrti. Zahtijeva krajnju dosljednost, ali je i sam vršio Očevu volju mnogo dosljednije nego što će to zahtijevati od nas. On može zahtijevati nasljedovanje jer ide pred svojima.



Prestani čekati


Biti ćemo sretni kada se uvjerimo da će život biti bolji kada se vjenčamo, dobijemo dijete, pa zatim i drugo. Onda smo frustrirani jer djeca nisu dovoljno stara i vjerujemo kako ćemo biti sretniji kada malo odrastu. Ali tada postanemo frustrirani jer se moramo baviti sa tinejđerima i njihovim problemima. Ma sigurno će biti bolje kada izađu iz te dobi. Kažemo si da će nam život biti bolji kada nam se dijete vjenča, kada nabavimo bolji auto, kada budemo mogli otići na odmor ili kada odemo u mirovinu. Istina je pak, da nema boljeg vremena od onoga upravo sada! Ako ne sada, onda KADA??? Život će ti uvijek biti pun izazova. Najbolje je da si to priznaš i svejedno odlučiš biti sretan. Sreća je pravi put. Zato cijeni svaki trenutak koji imaš, a još više cijeni trenutke koje provodiš s nekom  posebnom  osobom,  dovoljno  posebnom da  provodiš vrijeme s njom.  Zapamti, vrijeme nikoga ne čeka! Zato, prestani čekati: dok ne otplatiš auto; dok ne kupiš novi auto ili kuću; dok ti djeca ne napuste kuću; dok ne završiš škole; dok ne izgubiš 10 kg; dok ne dobiješ 10 kg; dok se ne vjenčaš; dok ne dobiješ djecu; dok ne odeš u mirovinu; dok ne dođe proljeće; dok ne dođe ljeto; dok ne dođe jesen; dok ne dođe zima; dok ne padneš; dok ne umreš!!!

  Nema bolje vremena od 'sada' da bi bio sretan. Sreća je put, a ne odredište. Zato radi kao da i ne trebaš novac, voli kao da nikad nisi bio povrijeđen i pleši kao da te nitko ne gleda. Ne zaboravi da ćeš biti sretan, i ako nekome drugome uljepšaš dan!!!


Jednakost



Oduvijek je tako bilo da u društvu nisu ili ne mogu biti svi jednaki. Uvijek su tu se s jedne strane kraljevi, vođe, dužnosnici, a s druge strane puk, da ne kažemo podanici. Isus se nije mnogo zanimao za probleme vodećih krugova u svom narodu. Ali pred nevoljama i potrebama širokih narodnih masa nije nikada ostao ravnodušan. Njega dira muka jednog oca, suze jedne majke, trpljenje bolesnika, žalost slijepaca i potrebe izgladnjela mnoštva. Čuo je krik zaplašenih apostola za vrijeme bure na jezeru. Na grobu prijatelja Lazara čak je i zaplakao. Svoje je duboko suosjećanje s narodom Gospodin pokazao i onom zgodom kad ga je taj narod gladan i žedan slušao do kasno pred večer. Nije ih htio gladne otpustiti njihovim kućama. Čudesno ih je nahranio s nekoliko hljebova i ribica.

Razmišljajući o svemu tome sigurno se pitamo da li je Bog dobro birao kada je sebi birao suradnike, od prvi vremena stvarajući čovjeka, preko izabranog naroda, biranja apostola pa sve do nas kršćana. Jesmo li mi kršćani danas svjesni da svi članovi Crkve imaju u biti isto poslanje u svijetu kojeg nam je Bog povjerio na upravljanje. Danas s pravom možemo reći da nije posve opravdano kad se čuju prigovori samo na hijerarhiju. Neodgovorno se izjavljuje: "Crkva bi trebala i mogla poduzimati ovo ili ono, ali ona ne čini gotovo ništa." Crkva ima sasvim konkretna imena, imena onih koji su kršteni. To su imena sviju nas. Zato svi trebamo razmišljati što mi to zapravo činimo u tom svijetu? No, pogledaj i vidi što je Bog tražio od tebe?



Bog je Ljubav koja nas bezuvjetno ljubi



Često izgovaramo ime „Bog“. Nekad je to u molitvi. Ponekad, kad je u pitanju naš narod onda nažalost i češće nego ponekad, u psovci. Često nam je to ime najobičnija „poštapalica“. Izgovaramo ga bez imalo svijesti o veličini i dostojanstvu onoga koga to ime označuje. Pa i kad mislimo na njega, za upitati se što za nas uistinu znači ta riječ, koga nam ta riječ predstavlja, na koga ili na što mislimo dok izgovaramo tu riječ? Mnogi ne misle ni na što. Tu spadaju svi oni koje bismo mogli smjesti pod prekršitelje druge Božje zapovijedi koja glasi: „Ne izusti ime Gospodina Boga svoga uzalud.“ Tu, dakle, spadaju svi oni koji na ovaj ili onaj način, u psovci, bezrazložnim zaklinjanjima, kletvi, uzalud, bez razloga i potrebe, bilo u ružnom obliku, bilo bezoblično, izgovaraju ime „Bog“. Oni, nikad ni nisu pokušali ozbiljno misliti na to što znači ta riječ. Da jesu, zasigurno se ne bi njom tako bezočno koristili i izgovarali je u toliko nedoličnim kontekstima.



Pozdrav



Nikoga putem ne pozdravljajte - Pozdrav je riječ ili pokret (glavom, rukom, tijelom) uobičajeni pri susretu ili rastanku kao znak prijateljstva, poštovanja ili formalne kulture. Mnogi su se danas prestali pozdravljati zbog neke uvrede ili nekulture. Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvarljivim udvaranjem, a to im često pošteno ljudski izgleda nerazmjerno hrabrije, nego da jedni drugima kažu golu istinu i da se pozdrave!

Pes psa pri susretu pošnjofa, zašto čovjek čovjeka nebi barem pozdravio? Isus nas uči da smo braća i sestre. Ne treba čovjek čovjeku biti vuk. Naši mladi više ni ne pokušavaju pozdraviti starije. Mnogi stariji se pri susretu ne pozdravljaju a kamo li raduju.

Elizabeta je začula Marijin pozdrav i odmah se obradovala, živnula! Primjetio sam u zadnje vrijeme kako to pozdravljanje na putu može biti upitno! Pozdravljenje je i zvono koje rano ujutro, u podne i uvečer poziva na molitvu.


Božja blizina



Pronalazimo li mi nekoga u kome vidimo, osjetimo Boga? Ili, mogu li naši bližnji, ljudi koji nas susreću, reći da u nama dotiču blizinu Božju? Danas primijećujemo da je riječ Bog „najopterećenija riječ među svim ljudskim riječima. Nikoja druga nije toliko kaljana, tako rastrgana… Ljudska su pokoljenja teret svoga zaplašena života, navaljivala na tu riječ i pritisnula ju k zemlji; u prašini leži i nosi teret sviju njih…
Ljudska su pokoljenja svojim religijskim skupinama rastrgala riječ; za nju su ubijali i za nju su umirali; ona nosi trag svih njihovih prstiju i sve njihove krvi…“ Ja bih dodao, i trag svih smicalica, ambicija, karijerizama, neiskrenosti, nebrige, nemara, svakojake prljavštine…
Pa i ono što tako prisno ide uz Boga – istina, pravda, ljubav, smisao… sve je to uprljano, sve opterećeno i leži u prašini zajedno sa riječju Bog; ili ne leži nego prerušeno u aveti obleće oko nas i pravi buku, užasnu buku… Buka, bunilo od riječi, ideja koje puno govore, ali ne vode istini, ne diraju dubine srca, ne vode smiraju. Naprotiv zaglušuju sve više i čovjek bi najradije zatisnuo uši da ih ne otvori sve dok ne dođe na tihane vrutke gdje će susresti Gospodina kako mu krijepi dušu (usp. Ps 23).



Izbori



Ovih dana mještanin općine Sv. Đurd bi lako pomislio da živi u nekom velegradu ili turskoj seriji kad čuje kakve kalkulacije i spletkarenja se vode oko nadolazećih izbora. Odjednom dok se konačno nešto napravilo i pokrenulo počelo je svima mirisati mjesto načelnika, zamjenika i vijećnika. Ispada da više nije dobro raditi, graditi, ukrašavati, družiti se i veseliti nego je bolje iz zasjede sve to promatrati i na kraju dobro popljuvati to svojim komentarima.

Dragi vjernici, po svojoj čistoj savjesti vjerujem u vas da ćete na očigled izabrati dobro jer ako inače nosite crnu torbu ne možete ju barem vi samo tako promijeniti u bijelu.
Načelniče Josipe! Podignite glavu visoko, ispravite se, prsa van.
Uspjet ćete. Katkad postane tako mračno, ali i zora svane… Ne gubite nadu!



Čekaj, doći će red i na tebe!



Kad čujemo za nečiju smrt ili budemo na nečijem pogrebu onda razmišljamo o smrti, a inače ne jer mislimo ima vremena do tada, neće mene još pozvati, mogu se popraviti jer još sam mlad itd. Život je kratak i nikada ne znamo ni dana ni časa kad nas Bog može pozvati da se sretnemo oči u oči. Netko pametan mi reče:" Ne trebaš onda ništa govoriti jer Bog sve zna." Ja sad postavljam pitanje sebi, a i vama: "S čime ću doći pred Gospodina?" Moramo živjeti svaki dan kao da nam je posljednji kako bismo bili spremni kad nas Bog pozove jer kako piše na jednoj nadgrobnoj ploči: "Čekaj, doći će red i na tebe!"



Lako je tebi!



Najdraže mi je kad mi netko kaže: "Lako je tebi! "Lako je tebi - ti imaš vremena za ovo i ono." "Lako je tebi - imaš vremena za šetnju i odmor, lako je tebi - ti ništa ne radiš, a ja se slomi." "Lako je tebi, dok ja nemam vremena ni da se prekrižim". Uvijek ali baš uvijek umanjuju tvoju vrijednost i vrijednost tvog posla, dok za svoje učinjeno doslovno stavi u oglas na radio postaji. Koliko često čujemo to "Lako je tebi?"
Upućena od strane raznih ljudi, kojima je sve što netko drugi uradi lako. Sve što ja uradim manje je vrijedno od onog što netko drugi napravi. Zato, kada mi netko kaže: ''Lako tebi!'' s radošću primim taj kompliment. Kada Vam netko u budućnosti kaže: ''Lako tebi!'' - zahvalite mu se. Dali su Vam stvarno jedan veliki kompliment jer Vam se dive kako ste pored svih životnih izazova uspjeli sebi olakšati život, a oni i dalje vode borbu s time.
LAKO JE BITI ŽRTVA, AJDE PRIJATELJU BUDI HEROJ SVOG ŽIVOTA! HVALA BOGU DA MI JE LAKO!



Dobro nam je ovdje biti!



Apostol Petar na brdu preobraženja je oduševljen.
To nebesko viđenje – raj je na zemlji. U usporedbi s tom ljepotom, sve drugo nije bilo spomena vrijedno. Zato Petar predlaže Isusu da tu ostanu.
Oni bi već sagradili neko sklonište za Isusa, Mojsija i Iliju.
Vjerojatno je u našem životu bilo trenutaka kad nas je Bog na poseban način pohodio. Nekome je to bila prva pričest, nekome njegovo vjenčanje, rođenje prvog djeteta, a nekome sretno okončanje neke velike tjeskobe i nevolje. I tada smo, evo, doživjeli taj prolazak Gospodnji, Božju blizinu i ljepotu, silnu svjetlost njegove milosti.
I onda, naravno, poželimo da to nikada ne prestane, da uvijek tako traje. Međutim, kao i u Isusovom životu, kao i u životu apostola, to su tek trenuci vidljive i opipljive Božje slave. Jer, u našem životu Bog se počesto skriva, Bog počesto dopušta da nas prate naši križevi i naše nevolje. Mi zahvaljujemo Bogu za takve trenutke, ali prihvaćamo i to da nakon toga opet mogu doći kušnje. Uzdamo se u Boga.
On već zna što će nam u određenom trenutku poslati.



Istina o sebi



Prije nekoliko dana započelo je u liturgijskoj godini jedno posebno vrijeme, koje bismo mogli nazvati vrijeme poštenja prema samomu sebi. Nekoliko dana prije Čiste srijede bilo je vrijeme karnevala, šale, maske, to znači neistine, neiskrenosti, laži. A nakon toga, kad smo glavu posuli pepelom i čuli riječi: "sjeti se čovječe da si prah", kad smo čuli istinu o samima sebi, trebalo je početi vrijeme okretanja prema sebi, svraćanja u vlastitu dušu, vrijeme ozbiljnog razmišljanja o sebi, o smislu života, o Bogu i onomu što on od nas traži. Vrijeme korizme je vrijeme poštenja, vrijeme hrabrosti da čovjek sam sebi postavi odlučna pitanja: što je zapravo sa mnom, kako ja izgledam, mogu li izdržati pogled Božji? Treba izići pred zrcalo i pogledati se, ne zato da sami sebi kažemo kako smo pristali, nego da vidimo što nam sve nedostaje i kakvi bi trebali biti.

Dobro je što ljudsko življenje nije neprekinuti karneval. Mi kršćani bismo trebali bez maske pogledati u sebe i bolje premisliti svoje pustinjsko životno putovanje koje je podložno iskušenjima. Ako gledamo na neke običaje i na neke naše prijašnje navike vezane uz korizmu, onda smo, na prvi pogled, puno popustili. Tako govori onaj koji jedva čeka nešto pa da opravda svoju duhovnu lijenost ili svoju nutarnju ruševinu. Nismo mi ništa popustili. Ne radi se o popuštanju, nego se naglašava bitno i važno: ljubav prema Bogu, našu nedjeljnu dužnost sv. Mise, naše pomirenje s Bogom u svetoj ispovijedi, ljubav prema bližnjemu i čovječniji odnos prema svakom čovjeku. Bog nam preko Isusa Krista pruža uzor kako se iskušenja svladavaju. Pogledaj čitanja Sv. Pisma koja pozivaju, da se zapitamo kako se grijeh dogodio u svijetu i kako ga se može svladati.

KARNEVAL

LAŽ
KORIZMA

ISTINA




Što čovjek treba?



Ja Boga ne trebam kažu, ali zato trebaju ženu za ženom, muža za mužem, auto za autom, položaj za položajem. Nikad siti, trajno osamljeni. Ja Boga ne trebam! Kažu, al’ zato trebaju tablete i ne mogu zaspati. Od čežnje im ostala pohlepa, od ljubavi strast, od politike intriga, od moći nasilje, od autoriteta prisila, od tehnike tjeskoba, od bogatstva svađa, od vjere običaj. Blažen čovjek koji Boga treba.



Bog pedagog



Bog je savršeni pedagog. Uzima čovjeka kakav on jest i nastoji ga učiniti onakvim kakav bi morao biti. Svoje zahtjeve i zapovijedi prilagođuje njegovoj slabosti. Ne traži od njega više, nego što ovaj može dati. I tako malo po malo čovječanstvo napreduje i dozrijeva. Doći će čas, kad će svijet biti sposoban u cijelosti odgovoriti na Božji apel. Koliko puta čujemo: "Velečasni, nisam nikoga ubio, nisam nikome ništa ukrao, nisam nikome učinio nešto nažao, pijem za svoje novce, tučem se i ljutim samo na svoje ukućane i na političare, djeci dam novaca koliko mogu, primam župnika za blagoslov obitelji, pa što bi vi još od mene htjeli?" Puno puta nam ova izjava djeluje sasvim logično. Na prvi pogled je tako, jer mislimo da stvarno više i nije moguće ništa učiniti. No, da li je stvarno tako, da li ipak postoji mogućnost za bolji i kvalitetniji život; da li u svom životu možemo učiniti nešto pozitivno na svoju inicijativu ili se jednostavno držimo tako da u životu što manje, barem izvana, kršimo zapovijedi koje su nam dane bez neke posebne inicijative u činjenju dobra.



Čemu služi sol ili zašto svijeća gori?



Čemu služi sol ili zašto svijeća gori, isto tako može se postaviti pitanje zašto kršćanin vjeruje. A kao što nitko ne drži u kuhinji sol radi ukrasa niti pali svijeću radi formalnosti, tako isto ni kršćaninu nije dan dar vjere kao usputni ukras ili formalnost, već kao bitna sastavnica života.

Točnije, njegovo kršćansko ime ne bi smjelo biti samo ime, već bi trebalo opisivati identitet koji on potom očituje svojim djelima. Zato ne bi se smjelo dogoditi da kršćanin bude vjernik iz formalnosti, niti mu njegova bit dopušta da bude mlak ili mračan, jer je on kao svjetlo što svijetli i širi toplinu. Kršćaninu je nedopustivo da bude neslan i neukusan, jer je on u svojoj biti kao sol jelu, te ne može ne učiniti ga ukusnim. Kao što svjetiljci nije usputno da svijetli, tako ni kršćaninu da živi vjeru kao usputnu datost ili da se zadovolji da bude njegova privatna stvar.

Mirotvorci



Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!
Kada je riječ o mirotvorcima, ne treba odmah zamišljati nositelje Nobelove nagrade za mir. Potreba za mir je izuzetno naglašena u svakom vremenu. Toliko je napetosti, toliko nespretnosti, toliko nemira. Tako lako planemo, tako lako kažemo prejaku ili uvredljivu riječ… Nažalost, tako je lako unijeti nemir, unijeti razdor. Tako je lako produbiti svađu, povećati razdor, ustrajavati u inatu…
Naprotiv, Božji čovjek strpljivo gradi mir. Mir gradi prvenstveno tako da u svakom čovjeku nastoji otkriti barem tračak dobra, tako da u svakom čovjeku prepozna Božje lice, da za svakog čovjeka vjeruje da se može Bogu vratiti, ili, da pojednostavimo, mirotvorac, Božji čovjek nastoji ljubiti svakog čovjeka onako kako ga ljubi i Bog. Jer, sotona, đavao – grčki “diabolos” – i jest onaj koji razgrađuje, koji unosi razdor, mržnju nadmetanje, nepovjerenje, sukob, rat. Ovo je izuzetno važno. Svatko od nas može doprinijeti da mir u što većoj mjeri zaživi u prvom redu u svakome od nas, zatim u našim obiteljima i među svim ljudima. Tako ćemo biti blaženi i mi i oni oko nas. Tako ćemo doprinijeti da oko nas uzraste Božje kraljevstvo. Evo, blaženstva nas poučavaju da prestanemo gledati svijet isključivo našim grešnim ljudskim očima. Započnemo svijet oko sebe promatrati Božjim očima. A on je dobrostiv, on je krotak, on je mirotvorac, on svoga jedinorođenoga Sina za nas daje.





Veliki vjernik



Veliki vjernik je onaj koji za sebe to kaže i pri tome ne misli da laže sebe i druge. Veliki vjernik je onaj koji kaže da se on i kod kuće može moliti i da za to ne treba ići u crkvu. Veliki vjernik uzima nedjelje za lov, balote, športske priredbe, kafiće... Jedini put kad će zaviriti u crkvu je ponoćka, da se, eto, ne zaboravi stari obiteljski običaj. Veliki vjernik će o Božiću blagosloviti kuću, svećeniku udijeliti novčani dar i držati da je tako podmirio sve svoje obaveze prema Bogu i prema Crkvi. Veliki vjernik objesi lice i hvali se kako posti, a to moraju znati svi njegovi u kući i na radnom mjestu. Veliki vjernik ne mrsi, ali zato kod njega strada dobra riba. Veliki vjernik na sprovode dođe do crkve, ali ne ulazi u crkvu. Veliki vjernik ne zna kad na sv. Misi treba stajati, kleknuti ili što odgovoriti na zazive. Veliki vjernik dođe u crkvu sa žvakom u ustima.

Velikom vjerniku zna zazvoniti mobitel u crkvi. Veliki vjernik traži Boga onda kad mu treba, a kad mu ne treba, drži se onoga: ''Ne smetaj ti, Bože, meni – ne ću ni ja tebi!'' Veliki vjernik za crkvena svadbena slavlja odijeva se kao da ide na plažu. Velikom vjerniku sv. misa za njegove potrebe mora biti služena kad on hoće, a ne kad se može. Veliki vjernik se čudi kako se njegovo dijete ne može pričestiti i krizmati, a on je već kupio odojke, a prije toga nije uopće upitao je li njegovo dijete pohađalo vjeronauk i je li on ikada došao na roditeljski sastanak. Veliki vjernik ne zna da onaj koji nije crkveno vjenčan, i ne živi s Crkvom ili nedolično živi, ne može biti kum. Veliki vjernik je uvijek bolji od onih koji ''ližu oltare''. Veliki vjernik je papskiji od samoga Pape. On bi mnogo toga mijenjao, ali sebe nikako. Veliki vjernik ne zove svećenika svojim bolesnima, ostarjelima ili nemoćnim ukućanima, jer bi se oni mogli prestrašiti i pomisliti kako im dolaskom svećenika smrt već stoji na vratima. Veliki vjernik za sebe govori da je ''veliki vjernik'' zato što on to baš nije!



Strpljivost



Narodna mudrost: strpljiv, spašen! Uvijek a pogotovo danas, najpotrebnija je strpljivost. Kako je dragi Bog strpljiv, zato ova zemlja i ovaj svijet još uvijek postoje. Kaže se u narodu da je netko od nas na Božjem mjestu da za tri dana ne bi više bilo ničega. Sveti Jakov piše, strpite se do dolaska Gospodnjega. Kako je ratar strpljiv dok posije žito, čeka kišu moleći Boga. Strpite se, neka vam očvrsnu srca, Gospodnji je dan blizu. Tu je!



Pomirenje - Obraćenje



U vrijeme došašća, Izaija nam govori o pomirenju, a Ivan o obraćenju. Hoćemo li to prihvatiti, naravno, ovisi o nama, o svakom pojedinom od nas. Hoće li našim ulicama, slikovito govoreći, lutati čopor vukova ili lavova ili će, opet slikovito rečeno, to biti stado ovaca koje će u miru živjeti sa svim ostalima, ovisi samo o nama, odnosno o tome koliko dopuštamo Duhu Božjemu, Duhu Isusa Krista, Duhu Svetome da djeluje u nama i po nama. Samo o svakom pojedinom od nas ovisi hoćemo li jedni drugima biti vukovi i ovce. Čeznemo za dobrotom, mirom, ljubavlju, razumijevanjem. Čeznemo za društvom bez nasilja, bez mržnje, bez bezobzirnog iskorištavanja. Na nama je da ga, po Duhu Svetom, i ostvarujemo. Ako je Bogu moguće iz natrulog panja uzgojiti snažnu mladicu, ako mu je moguće pomiriti nepomirljive zvijeri, onda mu je itekako moguće – do čega mu je i stalo, jer su ono bile tek slike – sve nas učiniti podatnim oruđem svojega Duha po kojem on i može i hoće svijet preobraziti, dok Krist ne bude sve u svemu.



Prva zapovijed



Prva zapovijed Crkvena glasi: Svetkuj zapovjedane blagdane i slušaj pobožno svetu misu u nedjelju i ostale zapovjedane blagdane. Ovom zapovijedi Crkva nas želi poučiti i pozvati da pronađemo nedjeljom i blagdanom vremena za Boga kao i da u te dane ne radimo teške poslove osim zbog teškog opravdanog razloga. Da li se za branje kukuruza, branje grožđa, kolinja, mogu naći radnici i subotom, ne znam. Svakako bi, općenito, bilo dobro izbjegavati nedjelju i blagdane za teške fizičke poslove kako bi čovjek u tjednu koji je pred njim mogao izvršavati obaveze koje ne može izbjeći, a da se ne spominje da nađe vremena za otići na svetu Misu.



Božja kazna



Deset je seljaka šetalo poljem gledajući kako je nevrijeme uništilo ljetinu. Tada je naglo počela padati kiša i grmjeti da su se oni morali skloniti u jednu pećinu koja je bila u blizini. Sve je više grmjelo i sijevalo i nevrijeme se sve više približavalo pećini u koju su se oni bili sakrili. Seljake je sve više hvatala panika te su u strahu pomislili kako Bog nekoga između njih želi kazniti zbog nekog nedjela.

Odlučiše svi svoje šešire staviti pred pećinu i čiji šešir vjetar prvi odnese, taj je krivac. I ubrzo je vjetar odnio jedan šešir i nesretni je seljak od kolega bio izbačen van na kišu. No, nakon nekoliko trenutaka grom je iznenada udario u pećinu i svi su seljaci izginuli osim onoga kojega su smatrali da je najgori i krivac za cijelu nesreću. Time se ispostavilo da je taj seljak zapravo jedini bio pošten.

Što reći na ovu pouku nego se dobro zamisliti! Koliko se puta, mi dragi župljani, nađemo u situaciji da pokušavamo sami odrediti tko je između nas pravedan i dobar, a tko je kriv. Kako često, međutim, doživimo suprotno od onoga što smo mi planirali i očekivali. Pozivaju nas današnja čitanja da svaki od nas pametno koristi one talente i darove koje nam je Bog darovao te tako zaslužimo jednoga dana od našega Stvoritelja pravednu nagradu za naš život.



Molitva



Molitva je naš razgovor s Bogom, ona je uzdignuće srca i pameti k Bogu. U molitvi se možemo Bogu klanjati, zahvaljivati mu, a možemo ga i skrušeno moliti za naše potrebe. Tako naša molitva može biti: molitva klanjanja, molitva zahvaljivanja i molitva prošnje. Molitva je nutarnja duhovna potreba svakog vjernika. Onaj tko ne moli, ne može se nazivati kršćaninom. Sam je Isus molio i nama naredio da molimo. On je jasno rekao: "Molite i dat će vam se!", "Bdijte i molite!" Uzori u molitvi su nam Isus, Blažena Djevica Marija, sveci. Nema nam druge nego nasljedovati oni koji su nam uzori.

Umirući uhvati ruku liječnika: Tako se bojim smrti! Možete li mi reći, doktore, što me čeka nakon smrti? Kako izgleda na drugoj strani? - Ja to ne znam. Odgovori liječnik. Ne znate to? Promrmlja umirući. Umjesto bilo kakvog odgovora liječnik otvori vrata prema hodniku. U bolesničku sobu uleti veliki crni pas i radosno skoči na liječnika želeći pokazati kako se raduje što ponovo vidi svoga gospodara. Sad se liječnik okrene bolesniku i reče: - Vidite li kako se pas ponaša? Još nikada nije bio u ovoj prostoriji i ne poznaje nikog ovdje. Ali on je znao da je njegov gospodar s druge strane vrata i zato je tako radosno skočio u sobu čim su se vrata otvorila. Vidite, ni ja ne znam ništa o tome što nas čeka poslije smrti, ali meni je dovoljno znati da je na drugoj strani moj Gospodar i Učitelj. Stoga ću ja, kada se jednog dana otvore vrata, ući s velikom radošću.



Smrt - život



Ako smo kršćani, a tvrdimo da jesmo, zašto smo toliko zaokupljeni tjelesnim ostacima naših pokojnika, zašto robujemo kultu mrtvih? Pa smrt je sastavni dio života, rijeka u koju treba ući želimo li doplivati do druge obale, obale vječnosti. Duh pokojnika sigurno se ne nalazi u drvenom sanduku ma kako on lijep i skupocjen bio, niti u urni, neovisno o njenoj veličini i sjaju.
Poruku upućenu ženama koje su došle do Isusova groba, na Uskrs, istina prije dvije tisuće i tri godina, ne bismo smjeli zaboraviti: "Zašto tražite živoga, među mrtvima!" Ova poruka je trajna i nema njoj neke druge alternative.

Dok boravimo na ovoj zemlji, trebali bismo se malo više potruditi za žive, pokazati im da ih volimo. Jedan jedini cvijet, osmjeh, razgovor darovan živoj osobi, koji će joj pokazati da je nekomu stalo do nje, koji će je razveseliti, uljepšati joj život, vrijede mnogo više od grandioznih buketa na hladnom kamenu groba.



Devet gubavaca



Možda bismo prispodobu o deset gubavaca u kojoj je jedan ozdravljeni gubavac od desetorice bio ZAHVALAN mogli primijeniti i na situaciju u našem društvu i narodu. Dok se naš narod po provedenim istraživanjima i statistikama izjašnjava kao devedeset postotno katolički narod, dotle bismo se, videći stanju vjerničke gorljivosti, mogli iz nedjelje u nedjelju pitati: Gdje je onih 90 posto od svih koji vjeruju? Jer činjenice govore kako pohađanje nedjeljne svete mise i revan život prema kršćanskim vrijednostima prakticira tek nekih deset do dvadeset posto našeg naroda. A svoje blago, dobrobit i blagodati duhovnog kapitala Bog je ostavio cijelom narodu, a ne samo nekim pojedincima. Cijelom narodu je Krist podario svoje darove i pozvao svih na duhovnu čistoći i na blagoslov kršćanske vjere. Sve nas je krštenjem očistio od gube grijeha, otvorio oči za spoznaju Boga, te svima želi puninu vječnoga života, a opet dobar dio ne mari više za to. Zato će nas svih jednom pitati: A gdje je onih devet, to jest gdje je onih devedeset posto naroda? Zašto se oni ne drže riječi i puta života? Zašto nemaju živu vjeru i nisu pristupili Kristu da ih još dodatno obdari Spasenjem?

Kao što ne znamo zašto se devetorica ozdravljenih gubavaca nisu vratili Gospodinu zahvaliti, tako isto ne znamo zašto dobar dio ljudi prelazi preko Božjih dobročinstava, te ne samo da njemu ne zahvaljuju, već sebe lišavaju dodatnoga dobra. Svakako znamo da je Isusu stalo do njih. Ne toliko do zahvalnosti radi sebe, već do njih jer zna da su oni u svemu tome najveći gubitnici, jer su eventualno instrumentalizirali Isusa za neke svoje potrebe, nakon čega su mu okrenuli leđa kad su procijenili da im on više ne treba za tjelesnu dobrobit i zdravlje. Nešto slično se događa i danas, kao i tijekom naše povijesti, kad vidimo kako su se mnogi okretali Crkvi i tražili pomoć u onim opasnim situacijama i vremenima kad je trebalo ginuti i davati život za narod, ali čim je opasnost prošla, mnogi se zadovoljili svojom dobrobiti, te zabavili blagostanjem. Tako su vrlo brzo zaboravili što je bilo nedugo prije toga, kao što i gubavci zaboraviše da su bili gubavi i tko ih je izliječio.


Zašto su muškarci rijetko depresivni



Muškarcu su jednostavno sretniji ljudi.
Što očekivati od takvih nekompliciranih stvorenja?

Cijeli svoj život imaju isto prezime.
Garaža je sva njihova.
Planovi za vjenčanje se naprave sami.
Čokolada je samo jedna vrsta grickalica.
Nikada ne zatrudne.
Mogu ići u vodeni park u bijeloj T-majici.
  Mogu ići u vodeni park  i bez maje.
Automehaničari će im reći istinu.
Pišaju gdje god žele, cijeli svijet je njihov wc.


Muškarci, da li ste svjesni da:
Bore ističu vaš karakter.
Vjenčanica košta 35.000 kuna. Smoking možete iznajmiti za 500 kuna.
Kada razgovarate s ljudima, nikada vam ne bulje u grudi.
Nove cipele ne režu, ne žuljaju ili na neki drugi način oštećuju vaša stopala.
Čitavo vrijeme vaše je raspoloženje jednako.
Telefonski razgovor obično završite u roku od 30 sekundi.
Za pet dana odmora trebate samo jednu torbu.
Možete otvoriti svaku staklenku.
Ako vas netko zaboravi pozvati ipak ćete ostati prijatelji.
Za 60 kuna dobijete čak tri para gaća.
Za vas je tri para cipela i više nego dovoljno.
Sve na vašem licu je originalne boje.
Ista frizura može vam potrajati godinama, čak desetljećima.
Brijati morate samo lice i vrat.
Jedan novčanik i jedan par cipela - ista boja za sva godišnja doba.
Možete nositi kratke hlače, bez obzira kako vaše noge izgledaju.
Možete urediti svoje nokte džepnim nožićem.
Slobodno odlučujete hoćete li  imati brkove ili bradu.
24. prosinca možete kupiti božićne darove za 25 rođaka u 25 minuta.
------------------------------------------------------------
*Muškarci, vi ste jednostavno sretniji ljudi*


Žeđati za Bogom


Kako se može potaknuti magarca da pije? I kako se može, uz svo poštovanje, nekoga čovjeka potaknuti da žeđa za Bogom ako je on tu žeđ izgubio, ako je ovu žeđ zamijenio rakijom, televizijom, vožnjom auta? Treba li pokušati štapom? Magarac je tvrđi od svih naših štapova. A osim toga, tko bi danas prihvatio takve izvanredne mjere? Treba li mu da sol obliže? To bi bilo mučenje životinje. A kako ga onda potaknuti da slobodno pije? Izgleda da postoji samo jedno rješenje: treba dovesti jednog žednog magarca koji će požudno i pohlepno piti. Bez velikog teatra, jednostavno, jer ima nezasitnu žeđ. To će djelovati na njegovog kolegu tako da i on prigne glavu prema posudi i da se napije hladne vode. Ljudi, koji su gladni i žedni Boga su, za druge ljude, puno bolja propovijed nego svi najbolje sastavljeni govori.



Gorice i berba grožđa – prešanje i … pa da - pjesma i veselje!


Kakva bi to bila jesen bez berbe grožđa? Nikakva rekao bih. Tako smo mi mnogi ovaj vikend bili na berbi grožđa kod sebe ili svojih prijatelja. Djeca su također bili berači grožđa (vidio sam ih) i vidio njihovo oduševljenje kod svih tih rituala koje su tamo doživjeli. Da, berba grožđa je i posao i umor i blato na nogama i ruke slijepljenje od grožđanog mošta koji curi u kacu ili slijeva od neoprezom prerezanih bobica grožđa, ali je isto tako i veliko veselje, puno smijeha, druženja sa dragim ljudima, puno dobrog jela koje nakon napornog posla i te kako godi, prija i to je ono što berbu grožđa čini tako zanimljivom i dobrom. Taj spoj neugodnog i ugodnog, to savršeno nadopunjavanje napora i veselja.

Na ovogodišnjoj berbi bilo je i nije bilo sunca, dani su prohladni a zrak pomalo vlažan ali naoružani dobrom voljom i nešto toplijom odjećom pamtit ćemo ga opet kao nešto lijepo i opet čekat drugu godinu kada ćemo moći sve to ponovit. Djeca pogotovo! Jer njima je ovo prilika da rade ono što inače ne bi smjeli a sudjelovanjem u tako ozbiljnom poslu kao što je rezanje grozdova punih bobica, ponos im jednostavno iskri iz očiju. A to je tako dobar osjećaj!. Zato dragi moji, vi djeco, nemojte ni pod koju cijenu života zapustiti naše vinograde i omalovažavati posao vinogradara. Kaže Evanđelje da vinograd traži radnika tj. slugu koji će sve činiti da u klijeti bude apoteka i finog lijeka! Živjeli!

Rimska poslovica kaže: „Da bi upoznali jedan narod i njegov kraj, sjedni za njegov stol, probaj njegovu hranu i pij njegovo vino. Onda ćeš upoznati kakav je to kraj i kakvi su to ljudi.“ Kada završi berba, djeda će se zaključati u podrum da nitko ne vidi kako „pravi" vino, u šali će mali Jan. Vino se proizvodi nekoliko dana a pije cijelu godinu!!! Jest, "grožđe dozreva", dozrelo je već u lijepoj jeseni, u vinogradima oko Ludbrega, i dvorišta su puna žutih, prezrelih tikava, a na sve strane suše se na suncu vijenci žarko crvenih feferončića. Mošt kipi po klijetima i podrumima, čekajući nestrpljivo Martinje i kumu Martinu, koja smatra da je voda za žabe.



Sud


Često smo u situaciji da želimo donijeti sud o pojedinoj životnoj situaciji a da pri tome ne uspijevamo pogledati sve okolnosti koje sa sobom nosi određena situacija. Toliko se puta možemo diviti liječnicima. Oni ne žele praviti razliku među pacijentima. Tako, npr. dovezu mladića koji je teško stradao u prometnoj nesreći. Što se zbilo? Vozio je motor bez zaštitne opreme, brzinom dvostruko većom od dopuštene, bez vozačke dozvole, s trostruko većom dozom alkohola od dopuštene. I k tome, otac mu je baš za rođendan kupio tu "mrcinu" od motora. U naletu srdžbe čovjek bi pomislio da takve ne treba spašavati, tako mu i treba, što se ne drži reda, i tako dalje; nabrajali bi mi mnogo toga što ga ide. Ali, naravno, liječnicima to i ne pada na pamet. Svim se silama bore ne bi li hitnom operacijom spasili život. Svaka čast doktorima. Ugledajmo se u njih!



Goli otok


Goli otok je otok u hrvatskom dijelu Jadranskog mora.
Na njemu nema ništa. U proteklim stoljećima je Goli otok uglavnom služio za ispašu ovaca, pa je ranije na njemu postojalo samo nekoliko sezonskih pastirskih stanova i cisterne za kišnicu. Bilo je barem malo života na tom prostoru i kamenu. Danas ništa od svega toga. Nema ni zatvora ili logora.

Tako je i u našoj župnoj zajednici. Za vrijeme moga župnikovanja ovdje u župi, nekada obiteljske kuće i kuće pune života, opustjele su i danas izgledaju kao pusti otok (goli otok) obrastao sa korovom, žbunjem, grmljem te se množi štetočina.
Tako u župi od godine 2004. do 2016. imamo 60 golih otoka – napuštenih kuća ili ruševne kuće. U zatvorenim kućama nema života, nema akcija i događanja, nema suza ni smjeha, nema onih kao u seriji „Lud, zbunjen, normalan“. Tu zub vremena čini svoje a mi izumiremo!



Rad blagdanom


Na državni blagdan: Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i na Dan hrvatskih branitelja – primijetih ovo! Svi dućani u našoj župi i Općini rade, nitko nije spremio svečani ručak u čast pobjede, nema nikakvog kulturnog događanja, nigdje ni plesa ni svirke; neki farbaju prozore i kose travu, neki kažu da im se za sve to živo j..., nema nekoga zajedništva ili programa naših branitelja i nitko nikoga ne zove na svečani ručak u čast toga Dana. Mnogi drugi i ja sam među njima, opet smo izvisili, morao sam jesti svoju konzervu u čast onih vremena i događaja. Ono su bila intenzivna vremena i ljudi od akcije.

Najviše mi se dopala naša predsjednica Kolinda Grabar -Kitarović iz Knina, u poruci onima koji su Hrvatsku nazvali slučajnom: Država je stvorena voljom naroda na referendumu te uz pomoć branitelja i Oluje. U našoj župi jedini je „pjesnik“ čovjek koji dostojanstveno slavi dan Pobjede. Sjedi na terasi verande u hladovini i promatra, što se sve to oko njega događa i tko kuda ide ili tko se od kuda vraća!



Baština


S velikom ironijom i sarkazmom evanđelist Luka pristupa temi koja je stara koliko i svijet – nasljedstvo, baština. Kaže da ljude ništa toliko ne dijeli koliko nasljedstvo. Dok Isus govori o povjerenju u Oca, biva prekinut od nekoga tko svoje povjerenje stavlja u novac. Netko mu iz mnoštva reče: ‘Učitelju, reci’“ -Isusu se obraća zapovjedim tonom – ‘mome bratu da podijeli sa mnom baštinu. Baština, nasljedstvo uvijek je razlog podjela i sukoba jer će uvijek biti netko tko će očekivati više, tko će zahtijevati i željeti više. A to će biti uzrok neprijateljstva, svađa koje godinama mogu trajati. Za Isusa, baština je plod škrtosti, pohlepe, egoizma, lakomostI -ponašanja koja čovjeka nesumnjivo zatvaraju prema drugom čovjeku, prema Bogu. Stoga svako nasljedstvo kao plod egoizma je kao otrov koji truje život onima koji ga dobiju u posjed. Mi vjerujemo da činimo dobro kada ostavljamo drugima nešto u baštinu, ali je plod toga sasvim suprotan, jer će – prije ili kasnije - dovesti do katastrofalnih rezultata. IMATE LI VI SVOJU OPORUKU?


Očinstvo

Nema zahtjevnijeg, kompliciranijeg, važnijeg i u isto vrijeme korisnijeg posla od roditeljstva, a posebno očinstva. Ipak, to se u našim školama ne uči. Očevi se često osjećaju nesposobnima uspostaviti pravi kontakt s djecom. Prečesto su očevi uvjereni kako znaju odgajati djecu i ne pada im na pamet da barem pročitaju neku knjigu o tome ili završe neki tečaj. Očevi se bave svakakvim važnim poslovima i u isto vrijeme ne shvaćaju da je njihov najvažniji posao odgoj sinova i kćeri. Jer ako u tome ne uspiju, sve ostalo ne vrijedi.
Današnje očinstvo, osobito ovo naše „prozapadnog tipa” očinstvo, kao da je u jednoj velikoj krizi. Rijetkost je vidjeti oca s djecom u crkvi, rijetko očevi vode obiteljsku molitvu, ili iskreno razgovaraju sa svojom djecom, ili pišu s njima domaće zadaće. To, uz kupovinu, odlazak u vrtić ili školu, ostaje uglavnom na majkama. Da ne govorimo o pranju suđa, usisavanju sobe, glačanju odjeće, kuhanju i, općenito, o organizaciji dnevnog reda/rada pojedine obitelji. „Tata od formata” je, kako nas uče „Božanski Formatori” s(a)v(i)jesti, zavaljen u fotelju; noge na stolu, u ruci pivo i daljinski upravljač. On peče roštilj, popravlja auto, zove kolege na tv-prijenos utakmice, kosi travu u dvorištu i čita novine. On zarađuje, ostatak obitelji troši. On se izvlači iz svađa sa suprugom, bježeći u lokalni birc. On se umiljato sklanja od vježbanja matematike s djetetom, jer „mi to nismo učili u školi”. On reži na punicu, psuje demokratsko izabranu vlast, ali i oporbu, već prema potrebi, u siječnju radi planove za ljetovanje, a kad mu je baš svega dosta, ode u ribolov. Eto, tako nam nekako filmovi, serije i sapunice prikazuju današnje tatice. Izostavljajući izvanbračne preljubničke avanture i ispade agresivne ljubomore ujedno. Hm, ima li u tomu istine? Božja riječ, zanimljivo, kao posljednju rečenicu Staroga zavjeta donosi: „On (prorok Ilija) će obratiti srce otaca k sinovima a srce sinova k ocima, da ne dođem i ne udarim prokletstvom zemlju” (Mal 3,24). Stručnjaci kažu, da je od te rečenice do početka pisanja Novoga zavjeta prošlo 400 godina. A Novi zavjet započinje rodoslovljem Isusa Krista, u kojemu se četrdesetak puta spominju očevi, koji „rađaju djecu”. Zanimljivo.

   Iščitavamo iz Malahijina proroštva, kako je izuzetno, čak sudbonosno važno da „srca očeva budu obraćena djeci” i obratno, inače bi zemlja bila prokleta, odnosno ne bi u njoj bilo blagoslova, ostala bi samo muka, žalost, bol i tjeskoba. Biblijska mudrost želi reći sljedeće: otac je stup obitelji, on treba uzeti dijete na koljena i s njim i moliti i razgovarati i raditi. On treba djetetu što više govoriti: „Volim te, sine, kćeri, nikada to ne zaboravi”. On treba, kao jedan s majkom – suprugom, djeci biti prvi

 …Nijedna škola i nijedna Crkva ne može zamijeniti roditelje! U nas se kaže: „Kakav otac, takav sin”, i ne kaže se to bez veze. Ako tata psuje dragog Boga, psovat će i djeca, i Njega i njega. Ako tata pretjerano pije (mislim, jel’ da, na alkohol) najvjerojatnije će i djeca posegnuti za pićem, jer „neka sam isti kao on, dani mi idu uludo, neka sam isti k’o stari moj…” Osim ako imaju zaista dobru alternativu, dobro društvo, dobre uzore. No, ulice i kafići, parkovi i diskoteke, privatni tulumi i organizirane zabave pune su mladih, koji će rijetko ili tek u krajnjim situacijama potražiti pomoć u vjeri.
Jako je važno, kakav je otac obitelji. Nije ovdje riječ o prepucavanjima oko patrijarhalnog/matrijarhalnog ustroja, već uopće o temeljnim dužnostima i odgovornostima jednog oca. Kršćanski otac okuplja obitelj, blagoslivlja je i kroz sudjelovanje u sakramentalnom životu jača obitelj u iskušenjima svijeta. Ta tko neće upasti u razna iskušenja? No, djeci koja su od oca i majke slušala o dobrome Bogu, o milosrđu i ljubavi, o kraljevstvu Božjem, o praštanju i nošenju križa… bit će kudikamo lakše suočiti se s problemima i trpljenjima koje donosi život. Stoga, molimo za naše očeve, da se trgnu, da se jasno postave prema Bogu, prema grijehu, prema svijetu, prema vjeri, braku i svojoj djeci. Molimo za njih, da uistinu budu očevi, odgojitelji, uzori svojoj djeci. Molimo, da imaju snage oduprijeti se pasivnosti i duhovnoj indiferentnosti. Molimo da ne podlegnu reklamama i zabavama, političkim revolucijama i polovičnim solucijama. U Bibliji smo čitali da će ponovno doći Ilija i obratiti srca itd. Ilija je slika Isusa Krista: On je „novi Ilija” koji jedini može unijeti sklad i mir u odnose otac – dijete.
Kako bismo bili blagoslovljeni, da se držimo našeg Isusa!
Kako bi tada život drugačije izgledao, sve bi imalo smisla, a duša bi rasla u radosti i spokoju. Upravo tu leži problem: mnogi su očevi svojoj djeci dali „sve” (novac, posao, kuću, dobro ime, auto, školovanje…) a zaboravili su na jednu sitnicu, detaljčić – vjeru. I zaboravili su, da ono „sve” što su im dali, može vrlo brzo nestati, iz raznih razloga.

   U Bibliji negdje također piše: „Oci jedoše kiselo grožđe, a sinovima trnu zubi”. Budi otac, kakvim te Bog želi. Ugasi veliku crnu kutiju i ustani u nedjelju nešto ranije, uzmi svoje dijete i zajedno sa ženom slušaj Riječ i hrani se Kruhom. Otkrit ćeš život, koji ne mora uzaludno proletjeti na kauču, u hipnozi pred vrištećom crnom kutijom. Ne onom iz aviona.        p.MG



Ide li Bog na godišnji?



-Klinci znaju postaviti pitanja koja nas „velike“ ostavlja u neobranom grožđu. Tako mi je malac iz prvog razreda osnovne zadao teološku glavobolju – odlazi li Bog na godišnji odmor? Zar se nikada ne umori? Koliko simpatično i dječje iskreno, pitanje nije nimalo naivno. Tek u skicama imamo razrađenu teologiju odmora nasuprot teologije rada. Najdulji domet diskursa svodi se na neradnu nedjelju i to je to. Svima je jasno da je čovjeku potreban odmor i tu prestaje rasprava. Ali zar u pozadini stvari ne stoji nešto puno dublje, božanskije, nešto što se ne svodi samo na prestanak rada, opuštanje te ponovno vraćanje poslu? Pitanje radoznalog klinca tiče se preispitivanja odnosa antropologije i teologije; ukoliko nam je potreban odmor a stvoreni smo na sliku Božju, što to onda govori o samome Bogu?

Stavljen pred zid, valjalo je udovoljiti radoznalosti malog teologa pred izazovom škakljivog pitanja. Ali što odgovoriti? Na nezgodna pitanja malenih, mi odrasli najčešće pribjegnemo inventivnim odgovorima „shodnim njihovu uzrastu“, kupujući si tako vrijeme dok ne smislimo nešto bolje ili dok sami ne nađu što traže. To su uglavnom oni odgovori s „figom u džepu“, tipa: mama, kako sam ja došao na svijet? Donijela te roda, sine! Roditelj se tako iskoprcao iz komplikacija uslijed rešetanja dječje radoznalosti, znajući da kad sinak poodraste neće uzeti za zlo sumnju u rodine akrobatske sposobnosti niti roditeljsko umetanje cucle-varalice. Vremenom, doći će tren šeretskog ahaaaaa! i daljnje razjašnjavanje neće biti potrebno. Tako i na pitanje Božjeg odlaska na raspust lako je naći simpatičan odgovor; ne, sreću, Bogek nikada ne odlazi na odmor jer nas voli i uvijek mora brinuti o nama i nikada se ne umara… Za dijete prilično umirujući odgovor. Međutim, je li dovoljan da i nas isključi od daljnjeg produbljivanja? Predočimo sebi jedan Božji „radni dan“. Ujutro nije ustao jer navečer nije ni legao. Vječito budan, u tri smjene. Uostalom, dok je na jednoj polutki Zemlje noć, nema vremena zavaliti se u fotelju jer je na drugoj dan. Svećenikovo „Uzmite i jedite…“ dovodi Krista na oltar istovremeno i u Australiji, i u Africi i na svim drugim kontinentima. U međuvremenu, valja se pobrinuti i za onu pobožnu bakicu u trećoj klupi i za rađanje supernove na drugom kraju svemira. Povazdan zaprima molbe milijarde ljudi, ponekad i oprečnih. Nogometaši jedne ekipe uzdaju se u Božju pomoć da će pobijediti protivničku ekipu, a ovi isto tako misle da je Bog na njihovoj strani te će lopta, vođena driblingom svemoćnog Nogometaša, završiti u suparničkom golu.

Zaraćene strane očekuju intervenciju Neba, ali svaka u svoju korist. Pošto „vrag nikad ne spava“, ni Svesilni nema pravo zadrijemati makar na jedno oko. Bez sumnje, aktivan je 24 sata dnevno čitavu vječnost, bez prava na bolovanje i slobodne dane. U redu. Bog je radiša, to mu ne možemo osporiti. No, s onim prvašićem, ne mogu se othrvati pomisli da bi mogao tako vječito, da je to njegovo „prirodno“ stanje. Zar nije nakon šest dana stvaranja ipak otpočinuo? Od svih dana stvaranja, jedino je sedmi dan blagoslovljen i posvećen te time izvor posvete svim ostalim djelima stvaranja. E sad dolazi onaj ahaaaaa! Sedmi dan nije isključivo dan u tjednu, nedjelja, već eshatološka, konačna stvarnost, Nebo. Na kraju svega čeka nas počinak (počinu, nakon činjenja), odmor (od-moriti, lat. mors – smrt, odsustvo smrti). Odmor nije pitanje turističke destinacije, već stanje duha, hod prema ostvarenju slike Božje u nama, slike Božjeg počinka, odmora (besmrća). I da, Bog će „otići na godišnji“, ali tek kad cijelo stvorenje otpočine u njemu. Znajući da je bez počinka rad prokletstvo, u čežnji za „vječnim godišnjim“, u duhu negdašnje drugarske budnice, „srce gromko nek’ nam zbori da nam živi, živi rad!“



Mladomisnička slavlja



Umjesto mladomisničkih slavlja, Mladih misa u našoj biskupiji današnje nam evanđelje daje jednostavan i spasonosan put. Učenici odlaze na put s prvenstvenom željom i voljom da donesu Božji mir i svjetlo evanđelja. To im je prva briga, oko toga prvenstveno nastoje - da budi nositelji mira. Isus im želi reći da ne budu tjeskobno zabrinuti ni za novac, ni za smještaj, ni za hranu i piće. Neka budu mirni. Već će ih ljudi primiti u svoje kuće, dat će im hrane i pića. Neće ni u čem oskudijevati. I oni sve to mogu mirno primiti, jer „vrijedan je radnik svoje plaće“. Nije u pitanju milostinja nego plaća za učinjenu službu. I Isus se tako ponašao. Istina, govorio je da je njegovo jelo vršiti volju svoga nebeskog oca, ali je bio i na svadbenoj večeri u Kani Galilejskoj, bio je na gozbi kod Zakeja, Šimuna i kod Marte i Marije, dopustio je da njemu i njegovim učenicima neke žene poslužuju iz svojih dobara.

To je i naš put. Sa zahvalnošću primamo Božje darove, svjesni u isto vrijeme da ne živimo samo od kruha, nego od svake riječi što izlazi iz Božjih usta, baš kako veli mudra molitva Crkve: „Bože,... umnoži u nama svoje milosrđe, da se po tvom promislu i vodstvu tako služimo zemaljskim dobrima te srcem prionemo za nebeska.“

U nas, zadnje mladomisničko slavlje bijaše 4.7.2010. u Sv. Đurđu.


Pouka učitelja



Jednom ode učenik kod učitelja i priupita ga: "Kako se mogu riješiti onoga što mi ne da mira i drži me u prošlosti?" Tada učitelj ode do jednoga drveta, zagrli ga i počne vikati: "Što ja mogu učiniti da bi mene ovo drvo pustilo?"

Žaleći za prošlošću sami sebi stvaramo patnju. Razmišljajući o događajima i ljudima iz prošlosti dajemo im moć nad nama. Ako se držimo nekog neoprostivog događaja on nas nastavlja kontrolirati i ne da nam da idemo dalje držeći nas zarobljene u svojim mislima. Znajte da je jučer zauvijek prošlo i više ga ne možete vratiti. Ne možete utjecati na prošle događaje, ali iz prošlih događaja možete izići jači i pametniji. Možete utjecati na događaje jedino sada i tu! Praštanje je oslobađanje onih koji su nas povrijedili, oslobađanje našeg povrijeđenog ega i realno gledanje naših očekivanja. Jedino tako se možemo osloboditi bola i ljutnje koji nam ne daju da izađemo iz svoje patnje. Kada postanemo svjesni svojih osjećaja i oprostimo možemo krenuti dalje i prošlost ostaviti iza sebe. Tako ćemo učiniti svoj život boljim i lakšim. Jer život je Božji dar i treba biti dobar i lijep.



Stav



Društvena i politička situacija u kojoj se nalazimo možda i nije toliko loša u sebi koliko se to voli isticati, ali je zasigurno izrazito loša po pitanju izgradnje zdrave kritičke svijesti, prema kojoj bi se očekivalo da svi oni koji jednakim intenzitetom prate aktualna zbivanja imaju približno jednake zaključke. Nažalost, manipulacija masama i, kako se to voli reći, ispiranje mozga toliko je snažno da prosječan čovjek više ne vjeruje ni vlastitim zaključcima, nego vrlo često iz temelja mijenja stavove. Uglavnom prema tome koliko mu se čine nečiji argumenti jaki, a znatno manje prema objektivnim danim ili uskraćenim podatcima. Vjerojatno je malo tko toliko politički pismen da je uspio izbjeći takvoj medijskoj manipulaciji.

Imamo tako pojedince, političke i društvene aktere, kao i novinare, analitičare, kolumniste, komentatore i publiciste, koji nas svojim argumentima čas usmjeravaju na ove, čas na one zaključke. Tako da čovjek na kraju jedino može ustvrditi: znam da ništa ne znam.


Kraj škole



Ovaj tjedan završena je nastava u školskoj godini 2015./2016. Bogu hvala. Nadamo se da će naši osmaši uspjeti upisati željenu srednju školu, kao i naši maturanti upisati željeni fakultet. Možda je sada malo prekasno žaliti se na možebitne slabe ocjene i manjak bodova za upis u daljnje školovanje. Naravno, o tome se razmišlja tijekom cijele školske godine. Praznici od nastave ne znači da su to praznici i od Boga i od nedjeljne svete mise kao i od knjige, makar su nekima praznici po tom pitanju već odavno počeli. Praznike treba pametno iskoristiti na opće zadovoljstvo.




A gdje je narod?



Gledajući i slušajući vijesti posljednjih dana svjedoci smo bitke za vlast koja se bespoštedno vodi među vladajućim političarima.

U predizbornim obećanjima biračima su obećavali brigu za njihov boljitak, radna mjesta, sigurne plaće, bolje obrazovanje, kvalitetan zdravstveni sustav. Mrtvo slovo na papiru. NAkon dolaska na vlast, počela su preslagivanja i borba za fotelje.

Sada, poput hijena koje se međusobno grizu pokazuju svoje pravo lice, i jedinu težnju, a to je ostanak na vlasti i vlastito dobro.

Pitam se a gdje je tu narod? Gdje su obećanja? Gdje je razvoj i napredak zemlje?

„Poznam tvoja djela. Kažu da si živ, a mrtav si“. Riječi su opomene i upozorenja sv. Ivana apostola kršćanima maloazijskog grada Sarda. Zar se iste riječi ukora ne bi mogle doviknuti i našim političarima?



Odustati?



Postoji priča o čovjeku koji je tisuću puta udario ogromnu stijenu velikim čekićem i ona se nije slomila niti nakon tog tisućitog udarca. Htio je odustati. Ali tko zna zašto, odlučio je udariti još samo jednom, posljednji put prije nego pođe kući. Udario je snažno i stijena se razbila u tisuće sitnih komadića. Što mislite, je li se ona slomila zbog tog jednog, posljednjeg udarca ili zbog onih tisuću prije njega? "Ako budeš uvijek išao, stići ćeš kamo si naumio." Svoje snove ne ostvari samo dvije vrste ljudi: - prvi su oni koji nikada ne krenu - drugi su oni koji prerano odustanu. Nemojte odustati na svom putu, jer uspjeh je možda baš iza slijedećeg ugla. Oni koji odustanu, nikada neće znati koliko su blizu bili.


Nasljedujemo li Duha istine?



Mi smo primili sakramente krštenja i potvrde. Da li su ti sakramenti doživjeli svoj razvoj u našim dušama, da li su naša duša i srce potpuno na raspolaganju Duhu istine?. Kršćanin je pozvan da svojim ponašanjem svjedoči vlastitu vjeru i nadu. Kršćaninova riječ, poštena i iskrena, učinit će ih znakom nade koja prebiva u njima.
To će moći učiniti tako da nasljeduju Isusa Krista, poticani istim Duhom, s poštovanjem, strpljivošću i blagošću, tako da nikada na nasilje ne odgovore bijesom ili uvredom.



Znakovi


U ljudskoj naravi je da ljudi imaju potrebu dokazivati se i pokazivati se pred drugima. U tu svrhu nose izvanjske znakove pripadnosti, koji služe za isticanje vlastitih uvjerenja i pripadnosti određenim skupinama i kategorijama u društvu. To vrijedi od onih skupina koji po ulicama dokazuju svoj identitet posebnim načinom odijevanja, frizura, naušnica i ukosnica, pa sve do ljudi u visokim slojevima društva. To vrijedi od navijača pa do političkih skupina. Naravno, ni kršćani nisu iznimka, te se i sami ponašaju na na sličan način, svjesni da i vanjštinom treba ostaviti znakove i poruke svoje pripadnosti. Ovo nije nikakva novost, nego je to zahtjev sukladan ljudskoj naravi koja je sastavljena i od tjelesne sastavnice, koja također treba biti prožeta osobnim identitetom, te biti njegov odraz. U tom smislu su od najranijih vremena imali simbole međusobnog raspoznavanja, kao što je bila riba ili križ, što se i danas običava koristiti.



Kao Petar


Sigurno smo se mnogi, poput Petra kleli kako ljubimo Krista, pa smo kasnije u životu pokazali upravo suprotno. Svatko do nas ima pravo na svoje slabosti, svatko ima pravo na vrijeme sazrijevanja ljubavi prema Gospodinu. Krist je strpljiv s nama, mirno čeka sve dok naša ljubav ne postane autentična. Ipak i mene i tebe danas pita: Ljubiš li me bar malo više?



Ovo je Sin moj


Čovječe, danas se začuo Očev glas: >> Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!

Isus nam je poslan od Oca da ga slušamo. To je presudno za čovjeka. Posluh je sve i najvažnije. Počevši od posluha roditelja do Boga, odnosno starijih, kao što je nekada bilo. Danas je čovjek izgubio sposobnost posluha. Što ga stoji tragedija i ludosti u životu. Otkako je čovjek počeo sam sebe slušati, zapao je u najveće krize: krize identiteta, krize životnog smisla i ostalih vrednota koje čovjeka čine čovjekom. Zato je svoj identitet pronašao u drogi, alkoholu, kriminalu i drugim porocima i ovisnostima. Čovjek će uvijek bolje proći u životu kad sluša. Zna se koga treba slušati: roditelje i Boga. Ta dva identiteta čovjeka ostvaruju kao čovjeka. Ako nema poslušnosti, onda je na sceni vrag, njega se sluša, njemu se podliježe u svemu. Đavao zna kako zavladati i obmanuti čovjeka i njegovo društvo sve u ime slobode i prava: „demonokracija“.

Krist je došao k nama i ostao s nama da osjetimo kako je lijepo biti s njime! Kušajte! Iskusite danas to i u euharistiji. Dobro je biti s njim!



Smrt!


Nema puno stvari u životu u koje možemo biti sto posto sigurni, no smrt je jedna od takvih stvari. Što god radili i mislili, kakvi god bili i čime se bavili, jedno je zagarantirano – svi ćemo umrijeti. A za taj se trenutak valja pripremiti još za vrijeme života.

Iako zvuči neobično, sama smrt ne pada toliko teško onome tko je umro – on više ne zna i fizički ili materijalno ne osjeća ništa. Puno puta stvarni problemi očekuju one koji ostaju na svijetu i pri tome ne mislimo samo na tugu i osjećaj gubitka s kojima se nosi rodbina i prijatelji preminulog. Naime, i smrt košta. Iako će mnogi reći da im je svejedno što će s njima biti nakon smrti, nakon njihovog odlaska na 'onaj svijet' netko će se ipak morati pobrinuti za ono što ostaje na zemlji. Razmišljaj u korizmi malo i o tom naglsku na čovjekovu tjelesnu smrt.



MANDATAR BOŽJI


U našim ljudskim okvirima mandatar je opunomoćenik koji prima punomoć birača da ih zastupa u saboru ili pak od vladara dobiva zakonsku ovlast sastaviti vladu. Jer mu vlast dolazi od ljudi, on njima i polaže račun o tome je li i kako je skrbio za opće dobro naroda. Spomenute ljudske okolnosti pomažu nam bolje shvatiti ulogu Božjeg Mandatara, koju je imao naš Gospodin kad je došao među nas ljude, uz dužne razlike i odmake. On nije bio samozvani vođa, niti od ljudi opunomoćeni, nego ga je Otac ovlastio i poslao da u snazi Duha Svetoga ispuni mesijansko poslanje. Po tome je bio jedinstven i sveti opunomoćenik Božji, blagovijesnik siromaha i slijepih, osloboditelj sužanja i potlačenih. Njegova jedincata zadaća ne prestaje ni danas među nama dok nam riječi svetog Evanđelja odzvanjaju snažno u ušima. Mnogi ga kao Božjeg Mandatara ne prihvačaju, ili skroz na skroz odbacuju!.



Propovjednici


Braćo, posvetimo današnja nedjelja propovjednicima i njihovu pozivu. Biti propovjednik Božjeriječi nije nimalo lagan, zabavan niti zahvalan posao. No Krist poziva svakog od nas da se ugledamo u Njega te da i mi budemo propovjednici i širitelji radosne vijesti u svim životnim okolnostima i u svim našim životnim razdobljima. Biblijski prorok je onaj koji tješi žalosne a uznemiruje radosne, uznemiruje one koji misle samo na uživanje i na tijelo, dok malo ili nimalo ne misle na duhovno i dušu. Takav prorok bijaše Jeremija. On je živio u vrijeme kad je Izrael bio pritisnut dvjema prijetnjama: unutrašnjom - korupcijom krađom i mitom, te vanjskom: prevelikim vojnim ovlastima u svim porama društvenog života. Takva situacija boljela je Jeremiju jer je on tako jako volio svoju domovinu i svoj narod. Predočimo si u kakvim to okolnostima Bog poziva Jeremiju da bude njegov prorok svojim prijateljima i susjedima. Jeremija je nerado i negodujući prihvatio Gospodnji poziv, jer je znao kako je teško biti prorokom u svojoj vlastitoj zemlji, među svojim vlastitim narodom.
No Bog gaje odabrao i on je počeo propovijedati izraelskom narodu ogrezlom u grijeh. Govorio im je daje njihova jedina nada da budu spašeni u tome; da promijene svoj način življenja te da se uteknu Gospodinu za milost i pomoć. Jeremijine riječi izazvale su ljutnju  dvoumljenje ljudi koji su se pitali: što on misli tko je on da izriče sud nad nama. Zar je zaboravio daje sin seljaka i ništa više. Da situacija u  kojoj je Jeremija živio i pripovijedao nije za njega bila, nimalo ružičasta pokazat će nam i neki primjeri iz njegova života. Jednom zgodom gradski oci dali su ga pred cijelim pukom išibati na mrtvo; drugom zgodom stavili su ga u okove da bi ga na kraju bacili u zdenac, no ostao je živ jer je zdenc presušio -bez vode. Zašto se ovo događalo Jeremiji? Zato braćo i sestre, jer je Jeremija  upozoravao svoje sunarodnjake da ne mogu više živjeti onako kako su živjeli, da ne mogu više činiti ono što su činili. To se njima nije sviđalo i zato su s njim tako postupali, htijeli su živjeti u grijehu ludosti, nisu se željeli obratili i mijenjali život.               
MA ISTI SU KAO I MI!





Kako se boriti s problemima i životnim nevoljama



Jedan od najozbiljnijih nedostataka našeg vremena je odvažnost. Ne glupa drskost, luda nepromišljenost, nego prava hrabrost koja pred svakim problemom mirno razmišlja: "Negdje mora postojati rješenje i ja ću ga pronaći."

Neki se čovjek neprestano osjećao pritiješnjen životnim nevoljama te se potužio poznatom učitelju duhovnog života: "Ne mogu više! Život mi je postao nepodnošljiv." Učitelj uze šaku pepela, baci ga u čašu punu bistre vode koja je stajala na stolu te reče: "Ovo su patnje." Voda u čaši se zamuti i pretvori u kal. Učitelj prolije vodu. Uze tada drugu šaku pepela, pokaza je čovjeku, otvori prozor i prospe pepeo u more. Pepeo se izgubi u moru, a more osta kakvo je i bilo. "Vidiš!" učitelj će. "Svakoga dana odluči hoćeš li biti čaša vode ili more."

Svijet je pun malodušnih, plašljivih duša, skučenih umova, stisnutih šaka. Jedan od najozbiljnijih nedostataka našeg vremena je odvažnost. Ne glupa drskost, luda nepromišljenost, nego prava hrabrost koja pred svakim problemom mirno razmišlja: "Negdje mora postojati rješenje i ja ću ga pronaći."



Zipka



ZIPKA -Nekad je bila od drva izrađena, pa niti uvijek dobro uglačana, ali redovito draga i poštivana. Mogla je biti neugledna, ali nikada gruba i neotesana, jer joj je bit u velikodušnosti, a ne u bogatstvu i raskoši. Dika joj nije prostirka meka nego majčina ljubav čista; sigurnost joj nije drvo i metal, nego čvrsta očeva vjera. Kao prva postaja života bila je spona novorođenčeta i svijeta kojem ide i u koji ulazi. Po spremnosti da prihvati život bila je više od pukog simbola. U njoj je svatko prve riječi slušao jezika onog što majčinim se zove, a vođen sigurnom rukom očevom, iz nje je prve korake činio,časnom zemljom djedova svojih. Čast je zato ljudskome rodu da je u kolijevku ljudskosti sišao i jedinorođenac vječni Božji, kako bi našim jezikom govorio i ovom tvrdom zemljom hodio. Prihvaćajući zakone naše, učio nas je nauku svome - jeziku onom najljepšemu kojim Otac ljubav izriče i vjernost vječnu potvrđuje. A kad je iz Marijine zipke izišao pokazao je ljudskim stopama, da je najljepši hod zemljom onaj koji vodi putem neba.



Marioneta



Marioneta je zanimljiva lutka, povezana nevidljivim nitima s prstima nadahnutog umjetnika. Dovoljan je tek pokret prsta za pomak nekog od njezinih udova. Pronalazi mjesto i ulogu u javnosti, jer je prikladna za šaljive predstave, i pogodna za dječje zabave. No problem joj je beživotna ovisnost. U sebi nema životvornog duha niti odiše dahom slobode, jer uz svu društvenu korist samo je oruđe u tuđim rukama. I nije loše što postoje marionete u prigodnim dječjim predstavama, gdje mališanima uljepšavaju trenutke. Problem je što postoje u društvu i politici, kao i one u upravi i gospodarstvu. U tom duhu je golema tragedija današnjega, modernog čovjeka, kad se odriče svete veze ljubavi i zajedništva s Bogom, ne želeći vidjeti da tada postaje beživotnom marionetom svijeta. A najgore od svega ako se vjernik u svom odnosu prema Bogu postavi kao marioneta bez duše. Kada postaje slijepi poslušnik, umjesto radosni suradnik, kad je bezvoljni izvršitelj, umjesto slobodni ljubitelj volje i naloga svoga Oca.



NOVI ZIDOVI OKO NAŠIH GROBLJA!



U svakom slučaju, susret s grobljem, potrebni je poticaj i dobrodošla prigoda za ponovnu 'uspostavu' veze s onima koji bijahu i s nama koji još dišemo ljudski zrak i pijemo zemaljsku vodu. Mjesec studeni vodi nas nad grobove i na groblje, na tu zanimljivu 'biblioteku' koja se 'naslagala' po polju što ga grobljem zovemo. I svaka grobna ploča, jedna je knjiga koju 'uzimamo' u ruke, 'listamo' je i otkrivamo gotovo zaboravljene misli i poticaje koje su nam govorili naši stari, čujemo očev prijekor i majčinu preporuku, osluškujemo što li ono prijatelj reče, kako bi to rekla moja pokojna sestra i što bi 'na to' rekao moj pokojni brat i prijatelj. Neka mjesec studeni „užeže naš oganj vjere i zapali našu svijeću snažnih ljudskih i kršćanskih osjećaja. Oko naših groblja dižu se veliki zidovi, vjerojatno da se prolazniku, smrtnom čovjeku ne odvrati pozornost svetih pokojnika, koji počivaju sada na groblju a njima ne naruši vječni red i mir.

Danas dok slavimo svetkovinu Svih svetih držimo da su mnoga naša bezimena braća živjela sukladno Isusovoj riječi, te su nam svojim životom do sada namrli i prenijeli iste evanđeoske vrijednosti za koje se danas mi trebamo boriti. Čvrstom vjerom znamo da ih je Gospodin obdario slavom nebeskom jer su na zemlji slijedili put njegovih blaženstava, a ne ljudske blagodati. I nama danas koji se nalazimo pred istim izazovom oni su nam poticaj i primjer, jer uvijek ostaju iste okolnosti života i isti izazovi pred svakim čovjekom i naraštajem.



PUT



Dragi prijatelji! Bog, koji nas je stvorio bez nas, ne može nas bez nas spasiti. U svome spasenju moramo usko surađivati sa samim Bogom i njegovom milošću. Drugoga puta nema. No, da li mi idemo tim putem, da li smo mi slijepi kod otvorenih očiju, da li smo u nedoumici što učiniti kada promatramo ljude ovoga svijeta. Kada je u pitanju nešto što je ljudski, što je pošteno, ne obaziri se na to hoće li to i drugi učiniti. Ti čini što ti nalaže savjest i duša. Ti vrši ono što od tebe traži Bog i njegov zakon. Npr., kada dođe nedjelja, ne obaziri se da li će ovaj ili onaj poći k misi. Znaš svoju dužnost. Vrši je! Koliki se ispričavaju: kada neće nitko, neću ni ja. Pred Bogom i svojom savješću takva isprika ništa ne vrijedi. Da se slijepac obazirao što će drugi reći, što uraditi, ostao bi slijep. I kad je u pitanju obiteljski i bračni život po Božjem zakonu, ne obaziri se što će drugi reći, nego što će reći Bog i duša. I kad je u pitanju naša vjernost Bogu, zar je važno što će drugi reći ili o nama misliti. Obazirati se bio bi znak nezrelosti.

Evo što piše jedan učenik: "Malo mi je neugodno spomenuti svoje roditelje, ali mislim da su postali slijepi za vjeru. Dok sam ja išao na prvu pričest, dolazili su svake nedjelje na misu. Išli smo svi zajedno. Sada se tata zbog posla stalno izvlači, a i mama ima toliko posla da ne stigne. Meni obično kaže: "Idi ti danas, a ja ću drugu nedjelju!" Tako je bilo cijelo ljeto, tako je i danas. Ja također preskačem nedjelju za nedjeljom. I ja pomalo postajem slijep. Ne znam što učiniti da ja i moja obitelj ponovno progledamo?"




ZID



Pročitah i vidjeh to ovih dana da Mađarska gradi zid na granici sa Srbijom. Četiri metra visok zid pa još bodljikavom žicom opasan. Zid čak 175 kilometara dug kojim bi se stvorila barijera rastućem valu izbjeglica i migranata iz Sirije, Afganistana, Iraka, Libije i brojnih zemlja Afrike, sve samih nesretnika koji sigurnost i egzistenciju žele potražiti u Europi, u zemljama Unije. I druge europske države počinju razmišljati na mađarski način: straže, osmatračke kule, zidovi, žice bodljikave, potkopi i kanali. Baš kao u Srednjem vijeku. Otvorimo granice za sve, baš kao što su granice danas postale otvorene robama i kapitalu, otvorimo ih i ljudima, radnoj snazi iz svih krajeva ove zajedničke domovine koja se planeta Zemlja zove.

Otvorimo naša srca, probudimo našu svijest da smo jedan rod, jedna vrsta, da smo jedno. I da se ujedinimo. Pa da, umjesto da se svi, i mi i migranti, tiskamo u zemljama Europe oko kolača koji nam je na stolu, učinimo hrabar korak i da, odlučni u namjeri i ujedinjeni oko iste ideje, prisilimo naše vlade, nacionalne i nadnacionalne, da ulažu u razvoj zemalja Trećeg svijeta, da tamo za izvjesno vrijeme investiraju bar nekoliko postotaka BDP, najradije čitavih pet, što je tek dvadesetina od bogatstva kojeg u Europi imamo.

Zid su gradili stanovnici Jeruzalema prije tri tisuće godina pa je sedam puta grad opsjedan, osvajan i razaran, a bogatstvo mu oteto i otimano. Drevni Rim je gradio Hadrijanove zidove i mnoge druge još pa je ipak osvojen i pokoren, blago mu oteto i razdijeljeno među osvajačima, barbarskim narodima i siromasima što živješe izvan zidina. Ni kineski zid, ni dubrovačke utvrde, ni berlinske žice bodljikave nisu za vječnost mogli odoljeti najezdi i osveti gladnih ili gladnijih, siromašnih ili siromašnijih, potlačenih, zasužnjenih.

Povijest nam kazuje da nema smisla zidove graditi, s njima budućnosti nema. Ni nama s ovu stranu zida, ni njima, koji su sada izvan zidina. Nego, rušimo ih. Sve. One na granicama međudržavnim kao i one u glavama i u srcima našim. Tako ćemo jedino zakoračiti u budućnost, donijeti je svima, i njima i nama. Budućnost u kojem neće postojati svijet međa i granica, država i državljana, već samo svijet ljudi. Svijet, jedan za sve. U protivnom, nastavimo li zidove dizati, zlo će nas veliko zadesiti i sudbina Rima antičkog.



Kruh naš svagdašnji



Otkako su dopustili da ih u ishrani industrijalizacija zavede i odvede putem lakšega i oku primamljivijega, a nepcu slađeg i ugodnijeg jela, danas se ljudi sve više vraćaju onom što znaju da je zdravije. Tako sve više traže cjeloviti, stručno rečeno integralni kruh, a ne samo onaj od bijeloga brašna iz kojeg su izbačeni mnogi korisni sastojci. To je kruh cjelovitih žitarica kako su ga nekad i stari pripremali.

Počesto uslijed nemara i neznanja, čovjek iz svoje cjelovite prehrane isključi onaj duhovni nebeski kruh. Zaboravlja tako da je Bog predvidio da mu kruh života vječnoga bude dio svakodnevnog obroka za koji iz dana u dan svesrdno vapi ponavljajući riječi molitve Gospodnje: Kruh naš svagdanji daj nam danas. Zaboravom kruha koji je s neba sišao nanosi nesagledivu duhovnu štetu sebi i svome vječnom spasenju. Nasušna je stoga potreba ispravne ljudske prehrane da blaguje pravi cjeloviti kruh iz kojega nije izbacio sastojke kojima ocjelovljuje i jača svoju duhovnu sastavnicu. Njime priskrbljuje neophodnu snagu i krepčinu za valjan i smislen život na zemlji, ali i nezamjenjivu popodbinu za dolazak do željene vječnosti.



Podjela na naše i njihove



Nitko ne može činiti dobro bez poticaja Duha Svetoga. Svako dobro nadahnuto je Duhom Svetim. Ima ljudi koji čine dobra djela, a možda nisu iz našeg tabora. Prorok Mojsije nije ljubomoran na druge koji primaju Božje darove. Zar se Bogu može odrediti što će činiti i koga će on odabrati. Nikoga tko čini dobro ne smije se odbaciti, izrugati ili obeshrabriti. To bi bilo kao sablazan. Možda nisu ni svjesni, ali mi bi trebali znati da ih vodi Duh Sveti.

Bogu hvala za mnoge dobre inicijative na području naših župa. Ako već nema snage priznati, podržati i pohvaliti, svakako se ne bi smjelo rušiti. Tko nije protiv nas, za nas je, kaže Isus. A sablažnjivo je da se kršćani nekada vode obrnutim pravilom: Tko nije za nas, protiv nas je. Isus i dobrota su mjerilo ponašanja, a ne mi i naše sviđanje. Naravno, Isus ne podržava niti blagoslivlja ono što je grijeh, nego oštro osuđuje.
Zaraženi pojedinac može zaraziti cijelo mnoštvo. Zato kršćanin treba budno paziti i na vrijeme opominjati one koji unose zabunu i nered, koji ohrabruju druge na grijeh ili dovodi u kušnju ili ogorčenje. Isus daje ozbiljno upozorenje: Ako te oko navodi na grijeh, iskopaj ga. Ako te ruka navodi na grijeh, odsijeci je. To može biti neki čovjek, makar ti je potreban i blizak kao tvoja ruka, a koji nanosi štetu tvojoj duši. Bolje ti je da prekineš s njim. Isusove opomene o sablaznima su ozbiljne.
Sjetimo se da je sve ono Što radimo i govorimo pouka i primjer drugima.



Seoba naroda – opasnost ili dobra prilika ljudskosti?



U seobama kakvih smo mi danas svjedoci, napominjem da tko god polazi k drugom narodu mora mnogo cijeniti njegovu baštinu, jezike i običaje. Stoga su migranti, odnosno izbjeglice u jednu ruku pozvani prilagoditi se zajednici u koju dolaze jer se samo na taj način mogu uključiti u društvo kojeg su postali dio.

Teritorijalna pokretljivost ljudi stvarnost je ne samo našega vremena već nešto što prati čovjeka od početka čovječanstva. Također su kroz povijest zabilježene mnoge migracije ljudi koje su na lakši ili teži način dolazile na neko drugo područje unutar svog kontinenta ili pak nekog drugog kontinenta. Same migracije su prisutne i na teritoriju jedne države pa smo tako svjedoci kako mnogi ljudi iz svojih ruralnih sredina migriraju u urbane sredine iz različitih razloga. Na žalost danas smo svjedoci da mnogi ljudi pod određenom prisilom moraju napustiti svoju sredinu, svoj zavičaj i uputiti se u nepoznato što ujedno može biti veoma nesigurno i pogubno za mnoge ljude. Na takve migracije mnogi mogu gledati s određenim strahom i nekom negativnom pristranošću, ali takve migracije mogu biti nešto u čemu se lako prepoznaje „Duh Božji koji divnom providnošću upravlja tok vremena i obnavlja lice zemlje“, kako to napominje Gaudium et spes (26). Osim toga, takve migracije, bile one izbjegličke ili imigrantske, također mogu potvrđivati jedinstvo ljudske obitelji i jasno učvrstiti onaj odnos bratstva među narodima „po kojemu jedna strana u isti mah i daje i prima od druge“ kao što to čitamo u Dekretu o apostolatu laika Apostolicam actuositatem. Ipak, s pojavom takvih migracija često se javljaju i određeni problemi kojima je čovjek u isto vrijeme i uzrok i žrtva, u što ulaze ekonomske nejednakosti, sukobi koji proizlaze iz razlike u naravi, religiji i tradiciji i svega drugoga u temeljnim pravima čovjeka na društvenom i kulturnom polju ili zbog posla, rase, boje kože, društvenog položaja, jezika i religije i svih drugih stavova koji proizlaze iz povijesnih predrasuda i političke ili ideološke nesnošljivosti, prema Gaudium et spes.

U ovakvim seobama kakvih smo mi danas svjedoci potrebno je napomenuti da tko god polazi k drugom narodu mora mnogo cijeniti njegovu baštinu, njegove jezike i njegove običaje. Stoga su i migranti, odnosno izbjeglice, u jednu ruku pozvani prilagoditi se zajednici u koju dolaze, jer se samo na taj način mogu uključiti u društvo kojeg su postali dio. No, pri tom treba, prema Uputi o pastoralnoj brizi migranata, Kongregacije za biskupe, „posebno razumijevanje pokazati prema onima koji su napustili rodni kraj zbog ideoloških suprotnosti ili političkih razloga, tako i prema svima onima koji su protjerani i deportirani drugamo. Oni se obično zbog samih okolnosti, ne uspijevaju lako i brzo prilagoditi i konformirati novom društvu s kojim se ujedinjuju.“ Osim toga „iz činjenice zajedničkog života, bilo s vjernicima drugih vjeroispovijesti, bilo s nekršćanima, bilo s nevjernicima, proizlaze često mnogi odnosi i različite veze. Može se također dogoditi da se u sredine koje se priznaju katoličkima i kršćanskima useljavaju sve brojniji sljedbenici drugih religija. To može Crkvi biti sretna prilika kojom može djelovati tako da svjedočanstvom života pojedinaca i čitave zajednice, pružajući pomoć, postane znak koji svakome, koje god on bio nacionalnosti ili religije, pokazuje Krista.“

Svaki je čovjek, a napose kršćanin, u ovim trenutcima pozvan biti ljubitelj čovjeka, bića s ljudskim dostojanstvom i na kraju ljubitelj brata kojeg je jedan Bog stvorio. Jer na kraju samo takav odnos prema drugom čovjeku, pa makar on bio i neprijatelj, može donijeti s pomoću Božjom, obilnije plodove na dobro duša i posvuda izazvati osjećaje sloge i bratstva među ljudima, koji su svi ljubljena djeca jednoga Boga.



Divljenje



Strah me, jer živim u svijetu u kojemu niti znam niti imam vremena diviti se, jer mi brzi ritam i obveze koje me svakodnevno guše oduzeše sposobnost divljenja. Ako sam izgubili osjećaj divljenja, izgubio sam i osjećaj za Boga, koji je velik u svojim djelima i uzvišen u čudima kojima se svakodnevno uprisutnjuje u našoj blizini. Možda se divimo ponekoj prirodnoj ljepoti ili djelu ljudskih ruku, a da opet ne dođemo do onog konačnog divljenja životu kao takvome, to jest Bogu kao njegovu počelu. Teško se možemo diviti u ambijentu u kojem smo zapljusnuti kojekakvim silnicama i zvukovima koji onečišćuju naše uši, te živimo kao gluhi jer ne čujemo najbitnije i najsadržajnije riječi života zbog toga. Isto tako mnoštvo je riječi o koje se sapleće naš jezik i ne uspijeva razgovijetno pojmiti i izraziti uzvišenu stvarnost koju je pozvan prenijeti drugima da se i oni dive svemu što je i nas zadivilo. Dok smo uvjereni da jasno i razgovijetno govorimo, tko zna što mucamo i koje brbljarije izgovaramo, koje su zapreka stvarnoj biti i smislu našega govora. Zbog toga na žalost tako rijetko imamo prigodu čuti uzvišene riječi iz usta svojih sugovornika, te se po njima zadiviti i Bogu koji nam je dao tako čudesan dar kao što je govor, koji izriče dubinu i ljepotu života postajući nam istinsko obogaćenje. A upravo to je poslanje nas vjernika u našem društvu: po onome što mi izgovaramo i dajemo drugima čuti o Bogu i o njegovoj prisutnosti u našem životu, dati im prigodu da se zadive, kao što su se stanovnici dekapola divili Isusu.



Čovjekova nutrina



Isus iz današnjeg evanđelja ne odbacuje čovjekovu brigu za svoju vanjštinu, ali odbacuje njezino kruto i legalističko tumačenje koje u ime vanjštine zanemaruje ono puno važnije: čovjekovu nutrinu. Njemu je puno važnija čistoća srca i usana, puno više inzistira na čovjekovoj savjesti, nego na čovjekovu odijelu. Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti – tvrdi Isus – ono što iz čovjeka izlazi, to ga onečišćuje.    



Kuran



Sirijska pustinja.
Jedan ISIL-ovac zaustavi automobil u kojem je bio kršćanski bračni par.
ISIL-ovac: Jeste li vi Muslimani? Kršćanin: Da, ja sam Musliman.
ISIL-ovac: Ako si Musliman, onda reci jedan ajet (stih) iz Kurana.
Kršćanin tada reče stih iz Biblije. I ISIL-ovac ga pusti.

Kada su otišli malo dalje i kada su bili sami, žena će mužu: "Ne mogu vjerovati da si toliko riskirao! Kako si mogao reći da si Musliman, a citirati Bibliju?
Da je shvatio da ga varaš, ubio bi nas!"

Muž joj odgovori: "Ne brini! Da su pročitali Kuran, ne bi ubijali ljude!"


Potrebno



Gdje su na djelu solidarnost, nesebičnost, odgovornost i briga za opće dobro (sviju), spremnost za (po)dijeliti s drugima ono što se ima i jest, tamo uz Božji blagoslov malo postaje i pretvara se u dovoljno za sve, a tamo gdje toga nema, čak i puno će biti nedovoljno za sve jer će neki sebi prisvojiti većinu. Višak, više od potrebnog, je uvijek i nečiji manjak (potrebnog).



Prirodna bogatstva



Oko 80% prirodnih bogatstava zemlje u rukama je 20% stanovništva. Zar nije Bog tako zemlju stvorio da ona bude sretno i zajedničko obitavalište svim ljudima? Nije li možda zahtjev socijalne pravednost da se misli na pravedniju raspodjelu dobara. Jasno je da mi sami ne možemo baš previše učiniti na globalnom, svjetskom planu, no pitanje je koliko možemo učiniti u svoj sredini u kojoj se krećemo.



Rad je veliki blagoslov za čovjeka



Rad je veliki blagoslov za čovjeka. Po njemu je najvećim dijelom uspio postati to što jest. Teško je odrediti neku univerzalnu mjeru rada. Ali, ako netko ne zna u poslu stati, potrebno ga je upozoriti. Ako je njegova umna i fizička snaga stalno 'napeta' može se dogoditi da 'pukne' i onda nikakve koristi od nje. Dakle, treba znati 'stati' i odmoriti se. U osami u Bogu nađi sebe, budi u miru s njim i ukloni sve što tebe kao čovjeka razdire u srcu. Slušajmo Isusa!



Statika ili građevna statika



Statika ili građevna statika je znanost o sigurnosti konstrukcija, to jest znanost o izračunima o nosivosti dijelova zgrade. O vještini arhitekata i inženjera da naprave statički izračun, to jest izračunaju moguća opterećenja, ovisi stabilnost ili nestabilnost zgrade. A ne samo da je neophodno izračunati stalna opterećenja kao što je težina konstrukcije, nego valja predvidjeti i one neobične efekte i promjenjiva opterećenja kao što su požari i potresi, vjetrovi i temperature, te utjecaji kiše i snijega. Sličan statički izračun doista je neophodan i za ljudsko duhovno zdanje, jer ljudi u svojoj površnosti počesto ne vode računa o vlastitim temeljima, čim ugrožavaju osobnu stabilnost.  Napose to vrijedi za pojedince koji odbacuju živoga Boga ne prihvaćajući božanski život kao temelj svoje stabilnosti. A kad dođu vjetrovi i bujice i druge životne nedaće njihov život se brzo uruši kao nestabilna kula od karata. Na žalost oni ne znaju da je čovjek čvrst i stabilan u ovome svijetu onoliko koliko su njegovi temelji položeni i učvršćeni u Boga.  



Pozvani smo biti svjedoci



No, nisu samo misionari oni na kojima leži veliki i odgovorni teret Kristova evanđelja. Svaki je krštenik, osobito svaki onaj koji je primio sakrament potvrde, Kristov svjedok u svijetu. Njegova je neotuđiva dužnost i sveto poslanje da apostolski djeluje i svjedoči za Krista ondje gdje se nalazi. Što nam je onda činiti?
Mi ljudi dvadeset i prvog stoljeća smo pozvani biti svjedoci u ovom vremenu. Vrijeme u kojem mi živimo je daleko od Boga, nažalost i po nama kršćanima koji nismo vjerodostojni svojem pozivu. Šalje nas danas Gospodin u ovaj svijet kao što je slao i apostole. I nama danas govori da se ne brinemo tjeskobno za svoj život, nego da imamo povjerenje u njega, da ga svjedočimo pred ovim svijetom svojim životom, da ga se ne sramimo, da ne budemo kukavice koji se bojimo zasvjedočiti čiji smo. Nisam li i ja kriv što moj bližnji, koji se naziva kršćaninom, ne živi kršćanski, ne snosim li i ja odgovornost za moga bližnjega kojemu sam poslan. Želim li ja uopće biti Kristov svjedok? Bilo bi to jako lijepo. Pa zašto se ne odvažiti i biti njegov svjedok u svojoj župnoj zajednici, u svome selu, u svojoj obitelji. Vrijedi pokušati.




Za oženjene koji imaju problema s izlaskom u kafić


Tek vjenčani par je u braku nedjelju dana.
Muž, iako jako zaljubljen, nije mogao dočekati da izađe napolje na zezanje sa svojim prijateljima. Pa je rekao svojoj novoj ženi: "Draga, vraćam se odmah." "Gdje ćeš dušo?" - pitala je žena. "Idem u kafić ljepotice. Idem na pivce."
-Žena je rekla, "Želiš pivo ljubavi?" Otvorila je vrata frižidera i pokazala mu 25 različitih vrsta piva iz 12 raznih zemalja: Irske, Njemačke, Nizozemske, Japana, Češke, itd...
-Muž nije znao što da radi, i jedino što mu je palo na pamet da kaže bilo je: "Da malena, ali u kafiću... znaš... imaju hladne čaše." Nije ni završio rečenicu kada ga je žena prekinula govoreći: "Želiš hladnu čašu najdraži?" -Uzela je veliku kriglu iz zamrzivača, hladnu tako da se naježila čim ju je uzela u ruke. Muž, je, već pomalo blijed, rekao: "Da, dušice, ali u kafiću imaju i one super grickalice... Neću dugo, odmah ću se vratiti. Obećavam. OK?" "Želiš grickalice medeni?" Otvorila je ormarić i počela vaditi čips, kikiriki, kokice..."Ali mila moja... u kafiću... znaš... psuju i govore ružne riječi i bezobrazni su."
"Želiš ružne riječi, kretenu? Nemoj da ti j… mater, ima da popiješ to svoje smrdljivo pivo u svojoj j… hladnoj krigli i pojedeš te usrane grickalice, ti si sada oženjen, i ti ne ideš nigdje! Jasno seronjo?"
I tako su živjeli sretno do kraja života….





ZABRINJAVA...


Na području naše župe - općine ove godine imasmo samo dvije svadbe i 17 krštenih a umrlih 29. Zabrinjava nas što u budućim vremenima ne vidimo, ni barem malo bolju sliku života u našoj župi. Takvo stanje nas nuka, da se pribojavamo, da bi to moglo potpuno promijeniti našu demografsku sliku na ovom prostoru i ovim vremenima.  Kao župnik smatram da ekonomska situacija nije razlog zašto je tomu tako. Materijalni uvjeti i strah od egzistencije nisu razlog, jer su neoženjeni muškarci manje-više svi situirani, odnosno ili su zaposleni ili su vojni umirovljenici. Smatram da je najveći razlog strah od braka i obveza, odnosno odgovornosti i ne žele preuzeti rizik obiteljskog života. Jednostavno, muškarci su kukavice. No, moram spomenuti i ovisnost o alkoholu među muškarcima, mnogi radije grle bocu, nego ženu.

»Mortalitet je već desetljećem veći od nataliteta. I dok stari umiru, mladi se ljudi ne odlučuju na brak, na obitelj. Uhvatismo euro

stil razmišljanja da se može živjeti, a ne mora biti vjenčan.

Meteoalarm ili „vitaalarm“, kaže da to nije dobro po život!

Napominjemo da ima i onih koji traže savršenu osobu i misle da takve postoje na svijetu. Prema našim podacima, naše područje demografski odumire, odnosno sve je veći broj umrlih osoba u odnosu na broj rođenih. Da stvar bude još gora, nema mnogo nade da će se situacija popraviti, jer „svadbena su zvona“ u župi Svetog Đurđa, do sada zazvonila samo dva puta, a puno više od tog broja, u našim selima, vjenčanja do kraja godine neće niti biti previše. Promatraju li se podaci iz crkvenih knjiga prije desetak i više godina, dramatično je promijenjena demografska slika ovoga kraja.





KRAJ ŠKOLSKE GODINE



Pomalo se približavamo završetku nastave u osnovnim i srednjim školama.

Đacima je već prilično dosta svega no ne znamo da li su istinski zadovoljili sve oni koji su ih poučavali, bilo da su to njihovi roditelji, bilo da su to učitelji, pa i vjeroučitelji. Nadamo se da su svi zadovoljni. Naši prvopričesnici ću proslavili svoj dan. Pred njima kao i našim budućim krizmanicima je životna provjera svega onoga što su naučili. Nadamo se da će ostati vjerni Bogu i Crkvi Katoličkoj čiji su članovi. Naravno, ako netko od sadašnjih srednjoškolaca želi postati svećenik i upisati se na studij teologije, može se slobodno prijaviti u župni ured. Isto tako, ako netko od sadašnjih osmaša planira u budućnosti postati svećenik, može mu se također pomoći oko upisa u srednju školu kao i primjeren boravak u biskupijskom sjemeništu u Zagrebu..




ČUDA LI ČUDNOGA



Čudno je kako novčanica od deset kuna izgleda velika kada je u crkvi damo kao milostinju, a tako mala kad s njom otiđemo u trgovinu.
Čudno je kako dugo vremena traje sat službe Božje, a kako brzo prođe četrdeset minuta košarkaške utakmice.
Čudno je kako su dugi sati kada ih provodimo u crkvi, a kako kratki kada gledamo film.
Čudno je kako se ne možemo sjetiti ničega što bismo rekli kada molimo, a nemamo teškoća sjetiti se o čemu ćemo razgovarati s prijateljem.
Čudno je kako se uzbudimo kada nogometna utakmica uđe u produžetke, a kako se žalimo kada propovijed traje duže nego obično.
Čudno je kako je teško pročitati odlomak iz Biblije, a kako je lako pročitati sto stranica bestselera.
Čudno je kako ljudi žele što bliža sjedala na utakmicama i koncertima, a otimaju se za zadnja mjesta na misi.
Čudno je kako nam je obavijest o nekom crkvenom događaju potrebna dva ili tri tjedna unaprijed da bismo je mogli uklopiti u raspored svojih obveza, dok ga za druge događaje možemo prilagoditi i u zadnjoj minuti. Čudno je koliko problema imaju neki ljudi sa usvajanjem jednostavnih evanđeoskih sadržaja da bi ih mogli prenijeti drugima, a kako je tim istim ljudima lako razumjeti i prenijeti trač o nekome. Čudno je kako vjerujemo onome što piše u novinama, a sumnjamo u ono što piše u Bibliji. Nije li čudno? STVARNO ČUDNO



Politika, moć!



Ono što se u našoj zemlji događalo u proteklih petnaest - dvadeset godina razočaralo je, ''ubilo u pojam'' i bacilo u očaj na desetke ili stotine tisuća ljudi. Nakon krvavo izborene slobode, mnogi su se ljudi domogli vlasti s nečasnim namjerama i tako iskoristili svoj položaj i političku moć, u najgorem smislu te riječi. Uz njih su "na scenu" stupili i oni koji su se "priljubili" uz spomenutu "elitu" i "iz sjene" radili za vlastitu korist, a na štetu građana Republike Hrvatske.

Ti ljudi su, negdje u sebi, ovako odlučili: ''Svoj položaj neću iskoristiti za istinsku dobrobit i napredak mog teško napaćenog naroda, nego ću taj položaj iskoristiti za svoj probitak i svoj džep.'' Među takvima si se, eto, i ti našao... I ti si, uz pomoć svojih jataka, pri potpunoj svijesti, razvio gustu mrežu mita i korupcije, a koja se s vremenom proširila do enormnih i patoloških razmjera. I to sve zbog jednog jedinog razloga – zbog prokletstva pohlepe kojoj si dopustio da začara i opije tvoju dušu.

U tom iznimnom vremenu, toliko važnom za cijeli narod, ni ti ni većina ostalih niste prepoznali povijesnu, društvenu i ljudsku odgovornost koja vam je dodijeljena ukazanim povjerenjem na provedenim izborima. Tu odgovornost ste dobili da biste, časnim služenjem i upravljanjem, svojoj domovini donijeli stvarni napredak na mnogim razinama življenja. Umjesto toga, donijeli ste joj i stavili kost u grlo te zabili nož u leđa. Svojoj vlastitoj zemlji, svom vlastitom bratu.

Ti si se, dakle, toliko udaljio od ''običnih smrtnika'' da ti je srce s vremenom otvrdnulo za istinsko sagledavanje strahota koje su se poput lavine sručile na cijelu zemlju, a koje su pristigle kao izravna posljedica i tvoje bešćutnosti... A sjeti se dobro da u početku, makar to bilo davno, nisi bio takav. Nisi bio bez sućuti, bez onog poštenog i moralnog. Sjeti se da si se nekoć znao baš lijepo i iskreno nasmijati. Sada je sve to groteskno i lažno. Sjeti se da je nekoć u tvojoj obitelji vladala veća prisnost i ljubav. Sada, kad imaš više novaca i moći, imaš manje dobrote i ljubavi, tj. onoga što čovjeka čini čovjekom, a ne vukom koji jedva čeka zaskočiti svoj plijen. Znam da se, tijekom vremena, nisi mnogo udubio u razmišljanje kakve si posljedice, ti i tebi slični, prouzročio. Znam da to, negdje u samoj dubini, možda nisi htio, ali su se stvari ipak dogodile. A događaju se, u nekoj drugačijoj varijanti, i dan-danas.

Osim toga, ti nekako znaš da ipak ima Boga koji sve zna i sve vidi. I da će na koncu donijeti pravedan i konačan sud. Sud kome neće nitko moći izbjeći, pa makar i mimoišao ovaj zemaljski. Iako je vrijeme kratko, vjerujem da još nije kasno za tebe. Vjerujem da ćeš imati dovoljno vremena da se odvažiš i postupiš kao čovjek koji još nije umro zauvijek.



Društvo bez Boga i pape Franje



Roditelji obično ostanu bez teksta kada shvate kako se ponašaju njihova djeca kada su bez kontrole i njihovog nadzora.
Britanski BBC prikazuje novu, šokantnu emisiju pod nazivom 'Festivali, seks i sumnjičavi roditelji'. Ukratko, radi se o roditeljima koji uz pomoć TV kamera špijuniraju svoju djecu tinejdžere dok se zabavljaju bez njih.
Roditelji obično ostanu bez teksta kada shvate kako se ponašaju njihova djeca kada su bez kontrole. Alkohol, prostačenje, obavljanje nužde u javnosti, seks sa strancima - sa svime time moraju se suočiti nesretni otac i majka. Ovo nije prva ovakva emisija koja se prikazuje na televiziji. MTV prvi je sablaznio javnost kada su prošle godine počeli s prikazivanjem 'Sunca, seksa i sumnjičavih roditelja'. Najnovija emisija uglavnom se odvija na brojnim glazbenim festivalim diljem Velike Britanije. Njeno prikazivanje već je potaknulo brojne rasprave u britanskom društvu. Mnogi se tako pitaju kakve to vrijednosti njeguju njihova djeca i kako spriječiti takvo ponašanje. Kava su nam naša djeca, sliče li ovima ili su još gora od ovih. Da se maksimalno opijaju po rođendanima, toliko da neznaju gdje im je nos a gdje guzica, poznato je i njima i njihovim roditeljima i društvenima institucijama. Nitko od njih takav nered, nekulturu i grešnost ne ispovijeda u sakramentu svete ispovijedi.



Šala koja je postala istina.
Kad je Bog stvarao svijet...
odlučio je svakom narodu podariti po dvije vrline.



Tako su Švicarci postali precizni i poslušni...
Nijemci pedantni i točni...
Japanci vrijedni i strpljivi...
Talijani veseli i romantični...
Španjolci temperamentni i ritmični...

Kad je došao red na Hrvate, Bog reče anđelu: - Hrvati će biti pametni, dobri ljudi i političari!

Nakon završena posla, upita anđeo: - Bože, svima si dao dvije vrline, samo Hrvatima tri. Zar neće tako biti nadmoćniji od svih ostalih naroda?

Tada Bog reče: - Hmm, imaš pravo, ali kako se Bogom dane vrline ne mogu naknadno ukidati, Hrvatima će ostati sve tri, ali svaki Hrvat može imati kao i svi drugi narodi samo po dvije vrline.

- Tko je dobar čovjek i političar, ne može biti pametan.
- Tko je pametan i političar, ne može biti dobar čovjek.
- Tko je dobar i pametan, ne može biti političar.

I bi riječ Božja! Na našu žalost, ovo više nije šala. Kakva su to naša vremena? Pišu nam novine, da mrtvi sada ustanu iz grobova i sve to vide, odmah bi se poželjeli vratit u grobove.



Raštimani orkestar



Naša župna zajednica u većini danas odbacuje Deset Božjih zapovijedi jer više vrijedi geslo: Bog šumom a mi rađe drumom. Svako po svome. Djelujemo kao raštimani orkestar. Zato nam odgovaraju sve više, takvi civilni zakoni, zakoni koji nemaju nikakve veze s apsolutnim, s Bogom i rađe se po njima ravnamo svojim životom.

A kada vi napustite apsolut, kada napustite Boga, onda vi napuštate istinu. Pokušaj stvaranja zakonodavstva bez temelja na apsolutnoj istini nemoguća je misija. Ne možete izgraditi trajan i pravedan pravni sustav na filozofskom humanizmu, dakle na promijenjivom principu što je dobro, a što je zlo. Zato, vi mladi i stari, radnici i neradnici, praktični vjernici i vi samo po krsnom listu, probajmo zajedno poput Krista, svojim životom dopuniti ono što nevalja u našem zakonodavnosm sustavu. KRIST KAŽE, NE UKIDAM DOSADAŠNJE, NEGO TO ŽIVOTOM ŽELIM DOPUNITI.



Susreti



Žurimo nekome u susret i bježimo, glavom bez obzira, kako nekoga ne bismo susreli.
Susreti su naša sudbina, jer kroz njih otkrivamo one oko sebe, ali ponajprije otkrivamo sami sebe. Kroz međusobne susrete se potvrđujemo ili se gubimo. Kao ljudi, kao duhovna bića, ostvarujemo se u susretima. U susretima s prirodom, s bližnjima i u susretu s Bogom. Čak i u onim površnim, kratkim. Neobaveznim.
Kaže se da ništa ne treba čekati i da svemu treba ići u susret.
Nažalost mi ljudi najčešće srljamo u susrete koji nas odvode u zlo, u nevolje, a izbjegavamo susresti se s onim što bi nas moglo promijeniti na bolje.
U zadnje vrijeme najčešći susreti, su nam na grobljiima. A izbjegavamo susresti živoga Boga, ali zato živimo za susret s vragom s kojim rado i „tikve sadimo“.

Za susret s bližnjim, ako nam nije od koristi, obično nemamo vremena. Ali susreti, pa ma kako znali biti kratki, mogu čovjeku u cijelosti promijeniti život. Mogu postati prijelomna točka u našem životu. Susret s Bogom, čovjeka promijeni. Htio on to ili ne htio.



BLAGOSLOV OBITELJI



Ove godine prigodom blagoslova obitelji, najljepši Betlehem- kućne jaslice vidjeli smo u Sesvetama.
U Prilesu smo imali najljepše uređen prostor za blagoslov obitelji – prava mala kućna kapelica.
Moglo se i čuti da moramo žuriti i to jako ubrzati s bl. kuća, jer se nekome žuri na ……
U Luki kritika da je župnik kriv što nema više djece u Luki- slabo propovijeda na tu temu.
Pitah u Sesvetama, zašto ih nema na misi a popodne imaju blagoslov, pa rekoše da moraju ručak kuhati - svi oni.
Što se tiče odijevanja, mogli bi izabrati i onog najljepše obučenog za tu zgodu ali i onih manje lijepog, ali ne toliko zbog toga jer nemaju što obući, nego jer su u to vrijeme baš imali kolinje – radnici i molitelji.
U Karlovcu sam naglašavao da neidemo u blagoslov zbog novca, nego, ako nas već darujete onda darak uzmemo i kažemo hvala. U par navrata htjeli smo i novac ostaviti zbog prigovora.

Najljepše bi bilo da se to darivanje regulira tokom godine kao i obiteljski dar. (op. njega polovica ne uplati i time ne podmiri svoja dugovanja spram župe. Pa makar i jednu kunu da uplate, al nema te savjesti)

Bilo je još bisera. Otom potom.
Reče mi jedan župljanin, da smislimo novu „foru“ (stara je: Takva je gužva). Od sada imajmo i novu foru: „SS – samo smireno“.



Gola istina
(ne) skidajte se do kraja



Vrijeme je Došašća, s radošću iščekujemo rođenje našeg Spasitelja Isusa Krista. Tko ga je rodio? Majka Marija, majka nad majkama. Naša nebeska mati, naša zaštitnica i zagovornica.

Gledam zadnje vrijeme naše medije. Žene koje nam mediji serviraju ... One su kraljice, one su zavodnice, one su seksi...one su sve, no nigdje se ne spominje da su i majke. Polugole, obilno našminkane, rulja im plješće i veliča ih... Čemu plješću? Što veličaju? Njihov izgled ili ono što su postigle u životu. One su jeftina zabava koju mediji koriste za ostvarenje profita i kada prođe rok njihova trajanja padnu u zaborav. Neke od njih pod pritiskom godina pribjegavaju skidanju do kraja ne bi li još neko vrijeme zadržale pozornost na sebi...

Sjećam se jednog starog spota Robbiea Williamsa - Rock DJ u kojem pjeva na plesnom podiju dok djevojke rolaju oko njega. On lijepo pjeva no ne privlači njihovu pažnju. Počinje se skidati i baca sa sebe komad po komad odjeće. Ostavši potpuno gol čudi se kako ga djevojke još uvijek ne zamjećuju i odlučuje se na očajnički pokušaj skida sa sebe kožu, te ostaje skelet prekriven krvavim mišićima. Tek tada djevojke bacaju pogled na njega, a on kida mišiće sa sebe , baca im one hvataju i grizu krvavo meso. Na kraju spota pjevač ostaje samo kostur – prazni skelet.

Nije li tako i danas. Skidaju se do kraja, a kada više nemaju što skinuti što mogu ponuditi? Nitko nikada nije vidio njihovu nutrinu, njihove duše... Tko zna što je u njima? Gola istina, skinute do kraja nemaju više što pružiti jer su svi već sve vidjeli i uzeli.

Ne dopustite da vas skinu do kraja! Iskoristite vrijeme Došašća. Pokažite ono što je u vama. Pomozite potrebitima, darujte osmjeh, lijepu riječ, utjehu, budite u molitvi sa onima koji trpe, imajte strpljenja jedni za druge. Dočekajte rođenje našeg Spasitelja radosna srca zaogrnuti dobrim djelima. Sretan Vam Božić od srca!



Rezultati referenduma i zaključak ZA ILI PROTIV



U našoj Općini pravo na glasovanje imalo je 3109 birača. Ukupno je glasalo 768 birača. Za ZA je bilo 549 a za PROTIV 210 birača. Ispada bumbarski zaključak: da od tih 3109, 549 njih zna što je institucija braka i bračna zajednica, njih 210 je protiv takvog načina života a ostali, njih 2350., da neznaju što je brak i tko su oni !

Hrvati su na referndumu 1. prosinca 2013., odlučili da brak u Ustavu treba biti definiran kao životna zajednica između muškarca i žene. Definicija formalnologički stoji. Ona uredno određuje bit stvari najbližim rodnim pojmom (“životna zajednica“) i vrsnom razlikom („žene i muškarca“).
Jel to skandal, provokacija?! Je li prihvatljivo da o hrvatskom ustavu odlučuju sami hrvatski građani? I to bez pitanja Obame, Martina Schulza, Daniela Cohn-Bendita ili Volker Becka. Može li tako jedan nezreo narod znati što je za njega najbolje?...

“Da bi se Hrvate prisililo na politički korektno rješenje, zahtjeva se odlučna intervenicija trupa NATO-a protiv Hrvatske!" -ovo je bio jedan sarakastični i ironični komentar jednog njemačkog čitatelja, ali evo još nekoliko citata iz brojnih pozitvnih komentara čitatelja sa portala glavnih njemačkih medija: "...Interesantno i uznemirujuće je, sa koliko netoleranacije, propagatori takozvanog gay braka pokušavaju srušiti i pogaziti, sve ono što je utemeljeno tisućljećima u svim kulturama i religijama i što je sveto. Gay brak nije nikada postojao u povijesti ni u jednoj kulturi. Kakva oholost, podići se protiv vlastitih kulturnih korijena. Samouništenje?.." "Hrvatski narod je na jednom dermokratskom glasanju velikom većinom odlučio, da tradicionalni brak i homoseksualno partnestvo nisu i ne mogu biti isto. I tu odluku treba poštivati." "... Jedno društvo može opstati bez homoseksualaca. Jedno društvo sastavljeno od homoseksualaca nije sposobno se razmnožavati i osuđeno je na propast."

Francuzi kažu: Hrvatski građani provode pravu demokraciju, neposrednu ... treba nas biti sramota... jedna država koja je čitavo stoljeće bila zakinuta za demokraciju, pokazuje cijelom svijetu da se pita njih, a ne vladajuće i elite"..

Stižu prekrasne slike i riječi podrške iz gotovo cijele Europe, pa i šire.
Hrvatska javnost za njih, zahvaljujući medijskog blokadi, nažalost ne zna.
Što smo to, zaboga, na referendum za obitelj učinili mi zloglasni Hrvati?
Jesmo li, kako je predvidio umni Davor Butković, postali Srbi? Jesmo li, kako nas je upozorila Mirjana Krizmanić, sebi svezali „štrik oko vrata“? Jesmo li se, kako mudruje Norbert Mappes-Niediek, od istočnoga Zapada pretvorili u zapadni Istok? Je li to, kako je uoči referenduma državnički naslutio Ivo Josipović, katastrofa za Hrvatsku? Ili se stožerne vrednote hrvatske uljudbe ne uklapaju u vrijednosni sustav sadašnje vlasti u Hrvatskoj?.




Osvrt i stav na referendum o OBITELJI…



U početku pokušaja grupe entuzijasta “ U ime Obitelji”činio se tako bezazleno i osuđen na neuspjeh. Počeli su se prikupljati potpisi za raspisivanje referenduma koji bi trebao, ukoliko ga narod podrži, u Ustav Republike Hrvatske zapisati da je „brak životna zajednica muškarca i žene“.

Vladajuća nomenklatura inicijativu građanske inicijative “U ime obitelji”, u samom začetku, nije shvatila uopće ozbiljno. Podcjenjujući inicijatore, a ponajprije narod, kojem bi trebala služiti, vlast je ostala šokirana brojem prikupljenih potpisa. Kada je svima postalo jasno da „neprijatelj uistinu ne spava“ - nastala je panika.
S lanca su pušteni prorežimski mediji i započela je hajka. Do sada neviđena. Svih ovih dana svjedočimo nezamislivoj agresivnosti koja se ne ustručava ni od najprimitivnijih ispada otvorene i nesputane mržnje. Načini i sredstva se ne biraju. Koriste se sva sredstva difamacije i diskvalifikacije onih koji su krenuli u prikupljanje potpisa za referendum. Sve to generira mreža anti-kršćanskih i antihrvatskih udruga, političara i njihovih medija.

Apsurdne stvari se događaju. Notorni ateisti citiraju Sveto Pismo, pišu otvorena pisma Svetom Ocu, „škrope“ i lijevo i desno. Vrijeđaju se i izruguju oni koji misle drugačije. Podmeće se. Krivotvori. Izmišlja. Laže se u oči.

Čitava bulumenta (nemirna amorfna masa ljudi) „poznatih osoba“, koje je poznatima učinila ova iščašena kultura, unisono hukće protiv institucije braka kao životne zajednice muškarca i žene. Zanimljivo da u tom „paralelnom svijetu“ nema nesuglasja, nema disonantnih tonova. Svi su PROTIV, a u biti svi se boje za svoje pozicije i za svoje sinekure. Lakše je odreći se stava nego honorara.
Svećenike se privodi na informativne razgovore kako bi im se „objasnilo“ što smiju, a što ne smiju govoriti. Javna televizija otvoreno staje na stranu protivnika referenduma, a vlada RH snima video spotove u kojima njezini članovi jasno očituju svoju nezainteresiranost, pa čak i prezir, prema minimalno 750.000 svojih subjekata.
Maske, jedna po jedna, padaju, pa i do jučerašnji „demokršćani“, u strahu od svojih gospodara u Bruxellesu, Haagu i Washingtonu, okreću „ćurak naopako“ i u biti tek sada pokazuju svoje pravo lice.
Premijer bi nas mijenjao. Kako? To još ne znamo, ali slutimo. Njegova izjava „Nije da ne poštujem katoličku tradiciju, ali Hrvatska se mora mijenjati.“ ne ostavlja mjesta nikakvoj dilemi. Moramo se mijenjati. A to onda znači, ako nešto moraš, to će biti „bilo milom, bilo silom“.Vjerojatno silom, jer „sila Boga ne moli“.

Jedino što se još nije dogodilo, a bilo je za očekivati, jest da predsjednik republike ode u Beograd po mišljenje. Tko zna,možda je i bio. I za kraj antologijska izjava Vesne Pusić: „Što god mislite, glasajte protiv“. "O tempora, o mores!"

P a m e t n o m e d o s t a.
Što će se dogoditi ukoliko na referendumu većina ne zaokruži ZA?


Pravi put



Desetak godina hrvatske samostalnosti u teškim ratnim i poratnim uvjetima tijekom devedesetih iz današnje se perspektive pokazuju zlatnim dobom hrvatske državnosti. Imali smo vojsku, policiju, banke, koliko-toliko neovisno sudstvo, carine, neznatan vanjski dug, nacionalnu televiziju, obavještajne službe, vanjsku politiku, vjeru u budućnost, bili treći na svijetu u nogometu … Danas imamo šačicu profesionalaca za ispomoć NATO-u u Afganistanu i drugdje, nevoljko osiguranje ćiriličnih natpisa, HPB u prodaji, sudstvo sraslo s politikom, robu iz uvoza, enorman vanjski dug, Radmanovu televiziju, britanske suflere, regionašku politiku, apatiju i cinizam, a u nogometu smo strahovalo od Islanda.

Unatoč svemu, naši nas predvodnici uvjeravaju da smo na pravom putu i da je upravo to što nam se događa u hrvatskom interesu. Štoviše, hrvatskom državnom interesu!
Jedno ipak moramo priznati, sve što nam se događa u posljednjih trinaest godina amenovali smo mi sami na brojnim izborima koji su tijekom tog razdoblja provedeni. Bili svojim izlaskom i odabirom, bilo neizlaskom. Jest, lagali su nam mediji, manipuliralo se sve u šesnaest, pritiskala nas je i međunarodna zajednica, ipak u konačnici mi smo bili ti koji su listiće s zaokruženim imenom ispuštali u glasačku kutiju. “Ministrica Pusić je upravo nevjerojatno građanima poručila da na referendumu glasaju protiv, ma što god da zapravo mislili o tom pitanju!? Lakoća kojom je ministrica pozvala na suspenziju temeljnog ljudskog prava na slobodu mišljenja i slobodu savjesti usporediva je sa situacijama iz kultnog stripa Alan Ford“-

Bitno.hr


Djela milosrđa



Posjetiti bolesnoga je djelo milosrđa. Čuju se žalopojke mnogih... Jedni prigovaraju zašto zdravi dolaze i posjećuju bolesnike u njihovoj kući, drugi se tuže da ih se nitko ne sjeti i ne dođe utješiti, ohrabriti, treći prigovaraju da ih zdravi ne puštaju u kuće bolesnih…. Sada postaje jasnija i ona rečenica: "A kaj će župnik bolesniku." Ne treba doći i moliti za njega i dati mu sakramente. Jadni naši bolesnici i oni koji ih posjećuju. Jao onima koji su zdravi. Zatvarati vrata i nije od neke pameti. Zatvorena vrata propuštena su prilika. Ta naša aktualna situacija podsjeća na jednu anegdotu o mladom studentu koji se „naljutio“ na Boga i ostavio mu poruku koja ovako glasi:

"Dragi Bože, zašto nisi spasio malu djevojčicu ubijenu u učionici? Srdačni pozdrav, zabrinuti student."
„Dragi zabrinuti studente, u škole mi nije dopušteno ući.
Srdačni pozdrav! Bog.“

Je li u naše domove Bogu dopušten ulaz ili su mu zatvorena vrata? Naš Bog nije nasilnik, neće na silu razvaliti vrata. On strpljivo kuca i čeka malo dobre volje i jedan pokret ruke. A naše je vrijeme, kao i sva dosadašnja, prepuno svakakvih, i lijepih, i manje lijepih riječi. Što o djelima reći? Lakše je govoriti nego djelovati. Ali još je lakše propuštati. Zatvorena vrata propuštena je prilika. A prilika je mnogo da učinimo nešto. Dobro je to razumjela bl. Majka Tereza koja je jednom prilikom izjavila: „Znam da neću spasiti svijet, možda ni one koje poznajem, ali ipak moram početi.“ Ovim riječima želio bih vas potaknuti da POČNETE, i vi, da počnemo svi zajedno, za početak, otvorimo vrata.


Duša mojih predaka



Kad dođem u svoju šumu, koju sam naslijedio od roditelja a oni od svojih pradjedova, osjetim dušu mojih predaka…

Čitam tako u šimi iz dnevnog tiska da su danas najskuplje gljive, jer kazne za branje bez dozvole čak do 7000 kuna!
Dok berači traže gljive, lugari tragaju za njima kako bi provjerili beru li se šumske delicije u skladu sa zakonom. I tako mi gljivari nismo nikaj skužili, svi potezi ove i svih prošlih vladajućih je zaposliti svoje na državne jasle, poreznike, inspektore, fiskalizatore, legalizatore, lugare, kontrolore, carinske policajce, da ne nabrajamo. Svi kontrolori trebaju šefove, aute, urede, telefone, kompjutere, sekretarice, Državne Agencije da se brinu o njima, izvještaje, posebne poreze i naknade da se financiraju ........ kakve gljive, zapošljavanje.

Čitao sam u Novom listu također da će ubuduće svi oni koji kopaju po kontejnerima u potrazi za plastičnim bocama, prvo se trebati prijavit čistoći za radni dan kopanja po kontjeneru i platiti naknadu 20 kn za 24 satno kopanje po kontejnerima! Nije šala!

Što sve neće smisliti, i opet nemaju dosta novaca u proračunu...... Sramotno, da se po svojoj šumu u svojoj zemlji ne mogu kretati slobodno kako hoću.....



Koji smo mi narod...



„Rasturili“ smo Austrougarsku , pa jednu Jugu, pa drugu Jugu. Sada „razmontiravamo“ sami sebe. Kako to? – evo tako. Ako ideš raditi u tvornicu mesa - ne smiješ doma uzgajati perad ili stoku. Ako radiš kao zidar u građevinskoj firmi – ne smiješ doma sam nešto betonirati ili zidati. To treba građevinska firma raditi. Ako radiš u mljekarskoj tvornici – nema da hraniš krave, ovce ili koze i praviš mlijeko i domaćeg sira. Kupi ga. Ako si kao doktor zaposlen u bolnici – smiješ i kao doktor raditi u privatnoj poliklinici. I nikom ništa. Ako želiš kao žena dobiti posao, jasno ne smiješ biti trudna. Narod izumire. Pitam se sada - da li smije jedna učiteljica poučavati kod kuće svoje dijete - pisati, crtati, računati ili će morati svoje dijete poslati na instrukcije drugom učitelju. Ili, ako žena liječnik ima doma bolesnog muža, majku ili kćerku, zar mu neće smjeti pružiti prve pomoći u tome trenutku.? Gdje je tu humanost, socijalno partnerstvo, solidarnost a da ne govorim i spominjem život po Evanđelju… ?


Fiskalizacija



Čitam komentare po novinama: Hrvatska je na fiskalnom i ekonomskom dnu. Industrija je uništena. Stočarstva i nema. Poljoprivreda – seljačka buna. Ekonomski stojimo najlošije u regiji. Građani su osiromašeni. Zdravstvo pred kolapsom. Biznis ubijen. Raspoloženje ljudi – bez nade.

Vidimo - Vlada dosad nije imala rezultata. Ostalo im je malo vremena. Samo Bog zna što i kakva će biti jesen. Može li Milanovićeva Vlada sad biti uspješnija? (Iz dnevnog tiska)



Akcija MIVA - moglo je i bolje....



Mnogi moji župljani imaju skupocjene automobile i za njihovu šminku i prestiž troše dosta novca.
Njih tako malo, čak ni 0,3% nije se uključilo u akciju MIVA – da bi se našim misionarima u trećem svijetu nabavilo terensko vozilo, da lakše prometuju od jedne do druge misijske postaje.

Nažalost nisu bili spremni da na dar MOLITVENIKA – uzvrate takvim uzdarjem.

Hvala onima neznatnima koji učiniše ovu divnu gestu. Hvala vam na daru, jer ste se u korist drugoga odrekli svojega.
Taj drugi je Božja Riječ. Sad će i Božja Riječ lakše putovati, do ljudskih srca pristizati..



„Festina lente“- žuri polako



Sada je vrijeme žetve, pa odlaska na polje ili na odmor… Trebamo biti oprezni i „Festina lente“- žuri polako, jer se u brzini znaju dogoditi pogreške, nesreće. Moramo, pogotovo, paziti na svoje stvari, privatne, jer neki naši prijatelji iz župe.., koriste te prilike da sebe obogate, a drugima naštete. Pamet u glavu jer: „Alea iacta est“- kocka je bačena!!!!
Ne stavljajte ili ne ostavljate ključ od ulaznih vrata kuće, vani pod tepih ili negdje pod teglu. Sklonite ga na sigurno. Ima nekih pojava  (pronađu lopovi ključ od vrata i uđu jednostavno u kuću) koje nas i te kako UPOZORAVAJU da ne budemo tako površni.





Jeka na „Te deum“



OVAJ Bumbar je eho ili jeka ili kikanje na „Te deum“- misu zahvalnicu za školsku godinu prošle nedjelje u našoj župnoj crkvi. Naime, svi su se okupili reći Bogu hvala, škola je gotova. Među prisutnima najmanje je bilo učitelja, a pogotovo iz naše župne zajednice. Pitao sam se što je to!?

Odgovor nalazim promatrajući naše zajedništvo kroz čitavu godinu. Mnogi učitelji u našoj župi nemaju ni naviku ni potrebu tokom godine dolaziti na liturgijska zajedništva, a kamo li onda da dođu i kažu na kraju zajedno s učenicima Bogu hvala. Ovom zgodom zahvaljujem „Hrvatskom katoličkom društvu prosvjetnih djelatnika“ u našoj župa na svjedočanstvu vjere i ostalim aktivnostima u kojim su prisutni i rado slušani.

Krizmanici....



Kada ćete primiti DAR DUHA,.
Dakle, primiti, a ne uzeti ili kupiti ili zbaviti… bit ćete upisani u Knjigu POTVRĐENIH.
Tamo će lijepim slovima pisati vaše ime …
i Ime vaše kume ili vašeg kuma.
A nešto se piše da se zapamti,..
Da se ne zaboravi i da me podsjeća…
Što sam OBEĆAO JA, NE RODITELJI, PRIJATELJI, ZNANCI…
No iza sv. Potvrde neki se upisuju u još jednu knjigu???
Knjigu… “NESTALI U AKCIJI” br. ?
Od 40 krizmanika prošle godine u akciji je nestalo oko 20 ljudi.
Čekamo POVRATAK OTPISANIH.

Ako Jahve kuću ne gradi...



Nogometne klubove u našoj župi, njihovo vodstvo i igrače, treba pohvaliti!

Otkazali su sve utakmice, nisu igrali prvenstvene susrete na dan Uskrsa. Svaka čast dragi, športaši! Pred koji dan proslavili smo blagdan Sv. Jurja, mučenika i zaštitnika naše župe. Većina poslodavaca na našem tlu nisu dali slobodni dan radniku, a nisu ga uspjeli priuštiti ni samima sebi.
Koji su tome razlozi? Da ne bi slučajno došli u crkvu? Ili „kod Rajha“ u Bijelom bagremu počastili nekoga pićem? Jesu li zaboravili da je to župni blagdan i zapovijedani blagdan? A to znači da je u istoj razini s Božićem, Svim svetima, Velikom Gospom i Tijelovom. Blagdani su to koje čak i naša država, premda vođena deklariranim ateistima i agnosticima, priznaje i slavi kao praznike. Što onda reći o našim župljanima, osobito o poduzetnicima koji su često p(r)ozivani s oltara na euharistijsko slavljenje našega patrona? Žalosno je da vi, koji biste trebali zahvaliti Gospodinu na povjerenim vam milostima i talentima, nemate potrebu doći pred Njegovo lice i blagovati s Njegova stola. Još je žalosnije što ne puštate svoje djelatnike da dođu pred Gospodinovo lice, ne samo zahvaliti što imaju posao (što je u današnje vrijeme doista milost), već i da mole darove Duha za sebe, svoju obitelj, ali i svoga poslodavca. Ne zaboravite riječi psalmiste: „Ako Jahve kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji“.


Eutanazija



Sinoć smo mama i ja sjedile u dnevnom boravku i razgovarale o životu... tema je bila i eutanazija (umrijeti brzo, bez patnje, kad vise nema nade za poboljšanje).....
Rekla sam: "Mama, nikad ne dopusti da živim vegetirajući, da ovisim o aparatima i onim bolničkim bočicama s tekućinom. Ako me vidiš u takvom stanju, odmah isključi aparate koji bi me umjetno održavali na životu. "RADIJE VOLIM UMRIJETI".

Dakle, moja mama je ustala, pogledala me s divljenjem i isključila:
TV, DVD, INTERNET, PC, MP3/4, PLAY-STATION 2, PSP, WIRELESS, TELEFON, UZELA MI MOBILNI, IPOD, BLACKBERRY I IZVADILA SVE COCA-COLE I PIVE IZ HLADNJAKA!!! SKORO SAM UMRLA !!!

VJENČANJE U SVETOM ĐURĐU



Ljudi, daje se na znanje -VJENČANJE U SVETOM ĐURĐU – ma jel to moguće?!

Nakon pola godine prvo vjenčanje.
Zadnje je bilo prošle godine, tamo negdje u listopadu.
Sada su se vjenčali Bojan Kovač i Ana Posavec iz Prilesa.
U župnoj crkvi služimo samo sprovodne mise, mahom krstimo samo cigančiće.
A “Bračno putovanje ili medeni mjesec“ što je s time?
To je vrijeme kada mladenci putuju sami i slave svoje vjenčanje i veliki životni prijelaz u intimi, romantici i privatnosti. Danas je bračno putovanje povezuje sa egzotičnim mjestima, romantičnim zalascima sunca, intimom, luksuznim hotelima i svime ostalim što vas može razmaziti i učiniti Vaš odmor ljepšim i opuštenijim.
O medenom mjesecu govori nam već Ponovljenom zakonu 24,5 - "Kada je muškarac nedavno oženjen, on ne treba ići na vojne ekspedicije, niti će se bilo koja javna dužnost njemu nametnuti. On će biti oslobođen na jednu godinu za dobro svoje obitelji, i donijeti radost supruzi u braku."
Vidiš, vidišš, kak mi lijepe stvari dokidamo. Šteta što naši poslodavci ne daju mladima veće mogućnosti i više slobodnog vremena za takve čarolije.
Vi mladići i djevojke, jasno slobodni, u truc ih zeznite i žente se.



Na znanje i ravnanje!



Molimo sve sportske klubove koji se bave nogometom u okvirima naše župe, da otkažu sve nogometne utakmice 31.3.2013, na sam dan Uskrsa.

To molim jer je Uskrs najveći kršćanski blagdana. Katolici diljem svijeta pa tako i naša župa taj dan slavi Uskrs.
Taj tjedan je za kršćane najsvetiji dan i u skladu s tim, kršćanima je neprimjereno održavati neke velike javne manifestacije zabavnog karaktera ili sportska događanja i tako ne sudjelovati na svetoj misi i za obiteljskim stolom.
Ako ste mogli odgoditi utakmice zbog lošeg vremena, nadati nam se vašem razumijevanju navedene situacije, i očekujemo pozitivno rješenje ove naše molbe. Na uskrsni ponedjeljak igrajte nogomet.



Legalizacija



Dođe mi neki dan djeda, pa me pita oko legalizacije starog svinjca… Na kraju mu preporučih, Djede star si, svinje više ne hraniš, svinjac ne koristiš, djeca nisu s tobom, pa ti je bolje i jeftinije zvati Zlatka Tuksora da on to sruši i očisti. Tako ne moraš platiti skupu legalizaciju i kasnije veliki porez… Čitam novine i…, ma poslušaj ovo:
Potresno pismo čitatelja: Gradski činovnici pojma nemaju.
Od čitatelja smo dobili mail u kojem proziva gradske činovnike za pisanje suludih propisa i zakona koji se odnose na seosko stanovništvo, čime im se iz ruku izbija jedini način da zarade koju kunu za svoj ionako skromni budžet. Kako bi se uskladila s Europskom unijom, Hrvatska je doslovno uvela pravilnike za sve aspekte seoskog života, od obaveznog tečaja za branje gljiva, dozvole za rukovanje motornom pilom, do legalizacije prastarih svinjaca i poreza za kotao za pečenje rakije. Dok u Hrvatskim šumama troše naše resurse, iskorištavaju šume, a novac troše na pijanke, strogoću treniraju na siromašnim slojevima seoskog stanovništva koje preživljava u seoskim zabitima od skupljanja vrganja i kestena. Ali ni to više neće biti moguće, počeli su se primjenjivati strogi zakoni koji tjeraju seljake na bespomoćni očaj. Ako idu u berbu vrganja, trebaju imati od Hrvatskih šuma dozvolu, dnevnu 50 kn, tjednu 100 kn, mjesečnu 200 kn (šumarija D. Resa). U suprotnom plaćaju kaznu od tisuću do sedam tisuća kuna, što je seljacima za današnje prilike stvarno puno i besmisleno. Lugari ni policija nemaju milosti ako uhvate seljaka u berbi vrganja ili kestena bez dozvole. U tu priču uključili su se i gradska gljivarska društva i učilišta i namirisali zaradu, gdje pojedini stručnjaci održavaju tečajeve po birtijama i domovima te podučavaju seljake kako brati gljive. Gljivarska društva sklopila su ugovor s Hrvatskim šumama i mogu brati gljive uz iskaznicu društva gdje hoće i koliko hoće?!! Domicilno stanovništvo ne može, jedino ako se učlani u gradsko gljivarsko društvo, plati članarinu 100 kuna i tečaj za branje gljiva 450 kuna (tečaj svi prođu) i steknu zvanje 'komercijalni sakupljač gljiva', tek tada mogu prodati za preživljavanje koji kilogram ubranih vrganja. Postavlja se pitanje: Zar se u ovom slučaju, ako ste član gljivarskog društva, ne ugrožavaju staništa gljiva? Branje kestena je regulirano zakonskim propisima, plaća se naknada Hrvatskim šumama od dvije kune plus PDV po ubranom kilogramu..
U Hrvatskim šumama ne znaju točno tko važe ubrani kesten i gdje, obično to rješavaju lugari, od oka. Postavlja se pitanje: Ako dozvolu za nesmetano branje gljiva i kestena imaju gradska gljivarska društva, zašto tu dozvolu za svoje stanovnike ne zatraži općina?
Brinu se Hrvatske šume i o sigurnosti seljaka, seljak u šumu više ne smije ići ni po ogrjevno drvo bez dozvole nadležne šumarije, koja kontrolira ima li seljak položen ispit za rukovanje motornom pilom. Istina, događa se puno nesreća u šumi, znaju seljaci i za zaštitnu opremu koja košta više od dvije tisuće kuna - zaštitne hlače, kacigu, štitnike, rukavice, čizme. Znaju to i bez tečaja koji košta 800 kuna. Ali nemaju novca da to plate. Puno ljudi strada i na nogometnim stadionima pa ne treba ispit za navijača.
Na selu je problem imati i psa (ako niste lovac), dok u gradu psi trče po nasipima, parkovima. Na selu ne smije izaći ni iz dvorišta jer je nakon 200 m u lovištu, pa makar bio i u vlastitom voćnjaku ili šumi, lovci 'ljubitelji životinja' smiju ga ustrijeliti. Po seljačkom privatnom posjedu, voćnjaku, šumi mogu bauljati polupijani lovci, ali vlasnik ne smije prošetati vlastitog psa. Pravna smo država i siromašni brđani trebaju poštivati zakone koje donesu gradski činovnici. Neće više seljak moći hraniti ni svinju jer će mu pravna država srušiti stari svinjac čija legalizacija stoji više tisuća kuna, od plaćanja državi do geometra i projektanta, koji će projektirati desetljećima stari svinjac. Plaća se i porez za kotao za pečenje rakije. Kažu: Tako je i u EU, samo tamo ne beru vrganje i kesten za puko preživljavanje.

tportal

Samo su dvije stvari beskonačne, svemir i ljudska glupost, za ovo prvo nisam siguran!
Albert Einstein


Seminar



Grupa udatih žena je bila na seminaru sa temom:
“Koliko ima ljubavi u vašem braku?" Pitali su ih:
- Koliko vas voli svoje muževe? Sve su podigle ruke.
- Kada ste posljednji put rekli mužu da ga volite?

Neke su odgovorile danas, neke prije par dana, a neke su rekle da se ne sjećaju. Onda su im rekli da svojim muževima pošalju slijedeći SMS:
"Volim te dušo". I da čekaju odgovore... A evo nekih odgovora muževa:
1. Tko je to?
2. Je si bolesna?
3. I ja tebe. (bio je samo jedan!)
4. Što je sad? Razbila si auto?
5. Ajde ostavi se gluposti! Nismo djeca!
6. Što si sad napravila!? Ovog puta ti ne opraštam!
7. !!!???
7. Ne razumijem? Što ti to znači?
8. Ne glumi,samo reci koliko ti treba?
9. Ako mi ne kažeš za koga je stvarno ova poruka, neko će biti mrtav!?
10. Lijepo sam ti rekao da više ne piješ vino prije podne ...


Odgoj djece



Kako odgaja svoju djecu prof. Štulhofer? ups ... on nema djece!
Kako odgaja svoju djecu Denis Latin? ups ... ni on nema djece!
Kako odgaja svoju djecu Amir Hodžić? ups... ni on nema djece!
Kako odgaja svoju djecu urednik T-portala? ups... ni on nema djece!
Kako odgaja svoju djecu vlasnik Index.hr-a? ups... ni on nema djece!
Kako odgaja svoju djecu predsjednica udruge Kontra? ups... ni ona nema djecu!
Kako odgaja svoju djecu predsjednik udruge Iskorak? ups... ni on nema djecu!
Kako odgajaju svoju djecu predsjednici (i članovi) drugih desetak vladinih udruga, raznoraznih seksualnih orijentacija? ups... ni oni nemaju djecu!

A učili bi vas kako da kao otac i majka, supruga i suprug, odgajate svojih četvero?
I to upravo o spolnosti, seksualnosti, roditeljstvu?




Biti mistik ...



U nedostatku novca, mora, ali i vremenskih prilika pokušah se uživjeti u surfanje valovima internetskih stranica. Tijekom takve jedne „avanture“ naiđoh na divnu misao Franje Saleškog: „Svaki dan si odvoji pola sata za molitvu, osim ako imaš puno posla – u tom slučaju si odvoji jedan sat.“ U tom duhu dođoh neki dan na susret članova Kolpinške obitelji. Pomislih, iako majka troje (uskoro četvero) djece, dobro će mi doći susret s drugim roditeljima, zajednička molitva i promišljanje o aktualnima društvenim problemima kao što je učenje djece stare 11 godina o tome što je masturbacija i kako se prakticira (to je jedna od stavki kurikuluma zdravstvenog odgoja koji bi se trebao provoditi u 5. razredu). Kad tamo… Još samo jedan otac, koji također ima četvero djece. Sjeli smo sa župnikom, pomolili se i započeli naše 60-minutno druženje. Nije nam bilo loše. Ipak, nametalo se pitanje: gdje su ostali roditelji iz naše župe, zar njima nije stalo do budućnosti njihove djece, zar oni koji imaju jedno ili dvoje djece imaju manje vremena nego mi koji ih imamo četvero???

Dobro je rekao Benedikt XVI., dok je još bio (samo) kardinal: „Kršćani 21. Stoljeća će ili biti mistici, ili ih neće biti.“ Čini se da su kršćani naše župe odlučili kako je bolje ne biti mistik (produhovljena osoba koja pokušava doći u dodir s Bogom) jer si tako ostavlja dovoljno vremena za praćenje turskih sapunica, pritom, naravno, zaboravljajući da njihova djeca sjede kraj njih i „upijaju“ radnje s malih ekrana. Ne mogu, a da si ne postavim pitanje: Što će ta naša djeca naučiti iz sapunica, kakvim će životom (danas-sutra) živjeti, te u kojem će se smjeru razvijati to naše društvo (u kojem su moja djeca osuđena živjeti)?!? Svi vi koji si možda postavljate ista ili slična pitanja, svi vi koji želite da vaša djeca žive u boljem i humanijem svijetu, riskirajte povremeno 60-ak minuta svoga vremena i dođite na jedan od naših susreta.
Vjerojatno nećemo promijeniti svijet, ali možda zajedničkim snagama našu župnu zajednicu „podignemo“ na jednu višu i humaniju razinu, možda našu zajednicu učinimo ugodnijim i ljepšim mjestom za život!



Život po vjeri



Iz tiska svakidašnjeg vidimo stalna bockanja, kako mi vjernici živimo svoju vjeru u svagdanjem životu.

Primjer (TP) -**mladi u Hrvatskoj, iako se masovno deklariraju kao katolici, uglavnom ne drže do crkvenog naputka o potrebi seksualnog suzdržavanja prije braka. **Međimurska županija rekorder je u Hrvatskoj po broju djece rođene u izvanbračnim vezama, objavio je ovih dana Državni zavod za statistiku. Od 1253 djece rođene 2011. Godine, čak 370 ima roditelje koji nisu sklopili brak.
Ako dodamo tome i raspadanje bračnih zajednica, onda je stvarno red da se, na temelju tih podbadanja, malo zapitamo – kakva je u mene vjera i kakva su moja djela.

Spočitava nam se, da utjecaj Crkve na svakodnevni život mladih često gubi u srazu sa suvremenim tendencijama i utjecajima drugih socijalizacijskih faktora. Mi im nudimo Evanđelje i život po božjim principima i vrijednosti. Ako nas poslušaju, DOBRO JE. Jasno, nitko nas ne mora poslušati i tako živjeti. Država i civilne strukture, da bi postigli neke rezultate, zakonom ih nameće i pošto poto onda moraš tako živit – inače nastupaju sankcije. Po tome se izvlače zaključci da crkva gubi ono što je do sada imala a zapravo na silu se uzima ono što ti treba da bi zaživjela opet neka nova ideologiju ili da bi se nekoga moglo podbadati.


Zatvorena vrata pošte



U malim sredinama kao što je naša, jedna po jedna vrata za potrebe ljudi našega kraja, polako se zatvaraju. Ovih dana zatvorila su se vrata naše Pošte! Točnije, bit će otvorena dva sata dnevno. Prije nekoliko godina zatvorio je vrata Matični ured u Svetom Đurđu, zatvorio se, također, Općinski sud u Ludbregu, nedavno su se zatvorila i vrata Agencije za plaćanje u poljoprivredi u Ludbregu. Šalter je zatvorila i elektra u Ludbregu. Sada naši ljudi (poštari) moraju putovati da bi obavili posao, nerijetko i nekoliko puta, u Ludbreg ili dalje. Pitamo se koja će se vrata sljedeća zatvoriti? Možda vrata liječničke ordinacije i ljekarne? Ne znamo, ali svi bismo htjeli da ljudi ostanu živjeti i skrbiti u malim sredinama, ali im se to ovakvim načinom baš i ne olakšava. Razumljivo je da je nešto možda i neisplativo, ali mora li se baš sve gledati kroz novac, interes i materijalizam? Nismo li ljudi prije materija?

Možda se u ovoj situaciji i u ovom slučaju ne može mnogo promijeniti, ali bilo bi dobro da se barem čuje glas iz naše sredine, da se barem netko pokuša založiti kako bi se pronašlo neko prihvatljivije rješenje, da se pokaže briga za maloga čovjeka koji ovdje radi, muči se da nešto stekne, da se čovjeku ide na ruku, a ne da mora trošiti teško stečeni novac i dragocjeno vrijeme na putovanje (a osim toga čujemo da se svako malo i autobusne linije ukidaju jer nisu isplative). Pitam se koliko su tu zatajile i naša Općina i druge civilne institucije? Zar se stvarno ništa nije moglo učiniti da stvar bude normalna. Danas je više pošiljki koje treba raznositi nego prije deset godina. Prije puno radno vrijeme a sad ne može.

Krenimo svi zajedno prema gori boljitka, ne isključujući nikoga, već pružajući ruku pomoći svakome.


Sulejman nas nije osvojio silom, nego televizijom!



Prije nekoliko mjeseci pitao sam se hoće li srca naših sapuničaroljuba brže zagrijati Sulejman Veličanstveni ili nadolazeće vrijeme došašća?
Sada više nema nikakve sumnje - Sulejman je pokorio Hrvatsku onako kako prije nekoliko stoljeća nije uspio oružjem i vojskom.
Što ne ide silom - ide, izgleda, televizijom.
Kada je Rimsko carstvu u doba antike osvojilo Grčku pa se grčka kultura naglo proširila rimskim domovima, nastala je uzrečica: Pokorena Grčka pokorila je Rim.
Nešto se slično dogodilo s Turcima, Sulejmanom i Hrvatskom.
Osmanlije nas nisu uspjeli osvojiti silom u doba njegove vladavine, ali su nas sada osvojili televizijom.
O tome je li i ovdje, kao i u slučaju Grčke i Rima, riječ o kulturi ili nečemu mnogo prizemnijem ne vrijedi raspravljati. Hrvatska gledanjem pade!


Proizvođač mlijeka nema za kruh



Iz tiska čitam „S pedeset muzenih krava, četrdeset junica, nešto telaca i stelnih junica Darko Kovač, proizvođač mlijeka iz Čađavačkog Luga došao je pred zid, nemajući novaca ni za gorivo ni za kruh“.

Skidam kapu našim djedovima i bakama koji su uz koju kravicu, ponešto zemlje, drvenim plugom i kojom čašicom, prehranili sebe i svoje osmero djece i preživjeli u ona davna vremena.
Zar država ne bi mogla pripomoći stočarima i ratarima da uz sve to što posjeduju, normalno žive.

U Svetom Pismu se spominje desetina koja se uzimala od povrća, voća i ostaloga. Kod nas 25% PDV plus sva druga davanja. Zato se pitam, hoće li naši ratari i stočari proći kao i naši pravi branitelji; oduzimati si život jedan po jedan i tako malo pomalo nestati nešto dobroga i lijepoga u lijepoj našoj.

Vidi što nam se događa -svakog jutra, prosječan građanin Hrvatske, u modernoj kineskoj garderobi, ispija brazilsku kavicu, sjeda u talijanski auto, kupi za doručak francusko pecivo, vozi ulicama asfaltiranim njemačkom lovom i stigne na posao u mađarsku firmu. Odmah uključuje tajvanski mini-kompjuter i na engleskom jeziku počinje obavljati radne obveze. A kad se vrati sa posla, opere ruke turskim sapunom, otvori slovenski frižider, izvadi iz njega konzerviranu tajlandsku tunjevinu, nalije čašu makedonskog vina, upali južnokorejski televizor i uživa u turskim i latinoameričkim sapunicama dok ga grije ruski plin. Eto, zato volimo Hrvatsku i sve domaće..


Naša ljubav je preminula



Prekinuli HTV-ova voditeljica Daniela Trbović i redatelj Oliver Frljić i kažu 'Naša ljubav je preminula, ispraćaj pokojnice obavili smo u krugu najuže obitelji'.

Svaki normalan građanin ove države se pita, u kom smjeru mi idemo ako se ovo zove vijest, ovo komentiram samo iz razloga što je gadljvo!!!

Jadni oni koji svoj život profuravaju po novinama“.... iz Jutarnjeg lista


Otuđivanje bicikala



Kako bismo spriječili otuđivanje bicikala, molim djecu – školarce da zaključavaju svoje bicikle koje za vrijeme nastave ostavljaju u župnom dvorištu.
Malo i sami pripazite na tuđe bicikle da ih ne oštetite. Javite mi u slučaju da koji „biciklin“ nestane, tako da možemo odmah pozvati policijske djelatnike.
Moji susjedi iz naselja (Romi) ukrali su i druge stvari - lopate - s župnog dvora, ali su ih nakon upozorenja i postavljenih uvjeta odmah vratili.
Molim i odrasle župljane koji na tjednu ili nedjeljnu misu dolaze biciklima neka pripaze na svoje prijevozno sredstvo. Također mi javite krađu i, u svakom slučaju, čuvajte kod kuće broj ili sliku svog bicikla kako bi se moglo dokazati sa ste Vi njegov vlasnik. Oprezom koji nikad nije na odmet, pogotovo u ovim teškim vremenima, štedite korake, i novce, čuvajući svoje bicikle!


Lista poreznih dužnika



Ministar financija Slavko Linić objavio je podužu listu poreznih dužnika državi.
Imena dužnika su javno obznanjena.
Ponukan ovom listom, mislim da bi i mi od sada mogli napraviti našu listu onih koji do sada nikako nisu doprinosili za crkvene potrebe.
Bilo bi zgodno, na župnom listiću od sada pa nadalje umjesto darovatelja objaviti listu dužnika. Ups!


Ministri na godišnjem



Predsjednik Vlade zaključio je kako su njegovi ministri premoreni i odlučio ih potjerati na godišnji odmor.
Iz Milanovićeve izjave za medije ostalo je nejasno koje to uspješne projekte ministri imaju iza sebe da su zaslužili ovakvu nagradu.
A KAO JE S NAŠIM OPĆINARIMA I DJELATNICIMA OPĆINE?

Duhovne i duševne rane



Osim fizičkih rana koje krvare i koje pokazujemo dragom Božeku, kod ljudi imamo i duhovne i duševne rane.
Mnogi muževi svoje žene nakon 40 godina braka šalju natrag u kuću iz koje je došla za snehu.
Mnogi strci ne mogu naći zajedničkog jezika sa svojim sinovima i obrnuto, kćeri sa majkama.
Tko će to izliječiti ako nema više vjere ni ljubavi a kamo li trunak poštenja.
Ljudi ludi pa su i vremena teška.

Isus je pokazao rane na uvid da bi Toma apostol povjerovao.
Zašto je Toma nakon toga povjerovao a mi ni da bi pisnuli a kamo li da bi se za svoje gluposti pokajali…

U Hrvatskoj više od 5000 maloljetnih mama



U Hrvatskoj više od 5000 maloljetnih mama a dečki „ kao svemirci“ (JL).

Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, tijekom 2010. zabilježeno je 1508 poroda i 349 prijavljenih prekida trudnoće kod djevojaka u dobi od 14 do 19 godina.

Tijekom 2007. i 2008. u Hrvatskoj je bilo 16 trudnica mlađih od 16 godina. Broj maloljetničkih trudnoća ne raste, ali se i ne smanjuje… Tijekom posljednje tri godine u Hrvatskoj je rodilo 5237 djevojaka u dobi od 14 do 19 godina te 25 djevojčica mlađih od 14 godina. Prema statistici HZJZ-a u Hrvatskoj godišnje ima više od 1500 maloljetničkih trudnoća, među njima je, na sreću, mali broj djevojčica u dobi od 13 do 15 godina…

DA ZAPLAČEMO ILI ZAPJEVAMO???

Premijer Milanović: Hrvatska je službeno opet u recesiji.

Kardinal Bozanić: Nažalost, suočeni smo i s prilično velikim vjerskim neznanjem.


*Cijena struje u državi, repicu im njihovu, ko da je 3 puta omotala zemaljsku
kuglu pa onda dođe meni u šteker. I vele: "Štedi struju!"...da u 10
navečer palim veš mašinu?...pas ti bradu lizal i taj europski standard. Dok Europa spava ja da palim veš mašinu? I da još imam veš mašinu, nego drek kad pređe na centrifugu, moram je zajahat ka bika...inače uteče. Zadnji put sam lega na nju, bubrege mi odvalila. I što sad, da lježem po njoj oko ponoći kad baca prvu vodu? Da spavam na njoj? To standard? Kilovat košta ka da ga brodom lovilo pa u hladnjači dovezlo meni kući.                                                                                        
*A voda? mokra im suša, non stop seru na tevejcu da smo među prvim zemljama po količinama vode...a i njoj cijena ka i struju...ka da cijev ide do Mjeseca, pa i njega opasa 3 puta i onda nazad na Zemlju pa meni u kuhinju. Vrijeme je da sabirem rosu, to mi je jedino riješene.
*Cijena benzina?- Eno ga u Venecueli, litra manje od 20 lipa. Da dobro čitate, litra benze manje od 20 lipa. Kod nas 11 kuna. Kažu KRIZA.  A lampu vam petrolejsku, što je Venecuela u drugoj galaksiji pa nema veze sa istom onom zemaljskom kuglom koju 3 puta opasa struja iz mog štekera!?!?!?! Vele: "Štedi na benzinu!"...već godinu dana vozim u leru nizbrdo...što sad da ugasim auto?
*Cijena povrća? Eno vidio sam papriku po 30 kuna kila. Ja ne znam. Gdje raste ta paprika? - na stablu od banana? Gdje, rodna im grudica, da može biti 30 kuna. Nek je još i mljeveno meso 50 kuna kila....i eto ti punjene paprike za ručak po cijeni od 2 miliona kuna/komad. Vrijedi ka građevinsko zemljište na Hvaru. Em te živote. Kad su jagode bile jeftinije od paprike? Kad? Kad je kila banana bila jeftinija od jabuka? Eeeeeej - jabuka! Pa sunce im kalajsano i jabukama, gdje i one rastu? - pod zemljom i to na dubinama većim od 3 kilometra pa ih valjda vade usput kad naftu traže?
*Sustav školstva- mature: Slušam naše vrle đake i ministre i čitam novine  kako naši vrli đaci bubnu i ostanu živi, da je na Drini ćuprija napisao veliki hrvatski pisac Ivan Cankar, te da je Vuk Karadžić bio suvremenik Sv. Čirila i Metoda.. Na taj način Miroslav Krleža je veliki makedonski slikar i kipar iz druge polovice 17. st. a Meša Selimović je znameniti crnogorski skladatelj kajkavskih popevki. Tko je bio Albert Einstain? Kanadski hokejaš na ledu ili…
*Vjera i iskustvo:  S jedne strane smo iznenađeni, a s druge strane zbunjeni činjenicom da su vjernici prisutni u svim slojevima društva a da se ta prisutnost ne osjeća u onoj snazi koja može pomoći da se u društvu više uprisutne kršćanski stavovi. Suočeni smo i s prilično velikim vjerskim neznanjem.




Hrvatski novac





Dan žalosti u poduzeću



Smrt predstavlja kraj ovog života. U posljednje vrijeme sve manje ljudi umire prirodnom smrću. Može se reći da smrt pogađa sve dobne skupine.

Smrt člana obitelji duboko pogađa obitelj. Obitelj tuguje, žalosti se i to pokazuje svojim djelima. Na taj se način manifestira žalost u obitelji. Postoji dan žalosti u državi zbog neke tragedije. Također i dan žalosti u mnogim civilnim udruženjima. Bilo bi lijepo da postoji i dan žalosti u poduzeću zbog smrti radnika. Poslodavci, dajte radnim kolegama slobodan dan i neka na taj dan strojevi utihnu jer smrću kolege umire i dio prirode.

Znači, ako vam umre radnik ustanovite dan žalosti u svome poduzeću i dostojno ga ispratite iz njegove radne okoline, iz svoje firme. Nemojte da vam novac bude na prvom mjestu a ne pijetet prema pokojniku. A vi radnici, kad vam umre nadređeni ili šef poduzeća ne kukajte, ne tražite slobodan dan, već radite na dan njegova sprovoda a njega neka pokopa onaj kome je stalo do njega. Molitva vrijedi isto kao i posao.

LEGALIZACIJA svinjaca i kokošinjaca...



U zadnjem popisu pučanstva VLADA HDZ i HSS popisivali su nam kokice i pijetlove, purice i račiće, odojke i krmke… Sadašnja VLADA SDP i HNS kaže da, 'Svinjce i kokošinjce moramo hitno legalizirati!' Jadranka je bila bez glave a ovi bez repa. Nikad njima dosta nije. Jadni naš seljak i poljoprivrednik. Hoćemo li legalizirat i voćnjake i stabla na kojima spavaju naše kokice i kokoti, purani i pauni. Što će biti sa rodama koje besplatno borave na stupovima. One kod nas imaju samo privremeni boravak. Što ću ja sa alpskom kućicom za moga psa Campija? Kako to legalizirati? Kako s njima na kraj? A jadna li nam majka.

CRNA KRONIKA


Vlast od 4. prosinca 2011. godine u RH ukinula Ministarstvo obitelji. Što
radi nova vlast u RH da zaštiti obitelj.
-Tijekom svih dvadeset godina slobodne hrvatske države, ni jedne godine prirodni prirast nije bio pozitivan. Ni jedne godine broj rođenih nije bio veći od broja umrlih. Jadan i beživotan ovogodišnji Dan Života.
-Da se životu crno piše u zemlji Hrvata vidno je  iz podatka  izumiranja
Hrvata a i da  hrvatska država radi neozbiljno za rješenje toga problema.
-Hrvatski mediji  pali na ispitu domoljublja jer nemaju stalne rubrike vezane uz populacijsku politiku. Populacijska politika u hrvatskoj je tabu tema i karakterizira se kao nedopustivi nacionalizam umalo ne šovinizam umjesto da bude temeljni strateški interes.
-Većina majki prisiljena je materijalnim prilikama ostavljati  dijete od šest mjeseci i vračati se na posao a što je psihološki i zdravstveno pogubno za dijete jer mora prekinuti dojenje, navikavati se tako rano na nepoznate osobe a mjesta u jaslicama i vrtićima nema dovoljno. -Ako žena zatrudni ostaje bez posla. Poslodavaca, koji daje ženi otkaz zbog trudnoće ili je uvjetuje zbog toga, treba ekskomunicirati iz Crkve. -Zašto majke sa troje četvero i više djece nemaju status majke odgojiteljice i kao takve i te kako bi poboljšale odgoje svoje djece .
-U Hrvatskoj po prvi puta ima više staraca nego djece. Slom obitelji u 2011.   
godini  jer nikad nije bilo manje novorođene djece i sklopljenih brakova.
-Dobili smo državni proračun. Hoće li nam biti bolje ili lošije?
-Iz statističkih podataka nezaposlenost nas prati od kolijevke do groba.


DAN ŽENA



Ideja za obilježavanjem međunarodnog dana žena pojavila se prvi put početkom 20. st. u doba brze industrijalizacije i ekonomske ekspanzije koja je često dovodila do protesta zbog loših radnih uvjeta. Žene zaposlene u industriji odjeće i tekstila su javno demonstrirale 8. ožujka 1857. u New Yorku. Tekstilne radnice su protestirale zbog loših radnih uvjeta i niskih plaća. Demonstracije je rastjerala policija. Te iste žene su osnovale sindikat dva mjeseca kasnije.

U mnogim komunističkim državama taj je praznik izgubio svoju osnovu i postao prilika muškarcima za iskazivanje ljubavi i poštovanja prema pripadnicama suprotnog spola, posluživši kao svojevrsni amalgam Majčinog dana i Valentinova u zapadnim državama.

U kapitalizmu – (jednom tako ekonomski ustrojenom društvu), žena je samo sredstvo koje je i potrošač i roba. Zapadna ekonomija (koja je odsječena od duhovnog i ne priznaje ništa osim ove dvije riječi) ženu doživljava tek kao materija i tijelo. Uzima je kao potrošača i predmet potrošnje. Žena je najpotlačenija žrtva zapadnjačkog kapitalizma i istovremeno, najefikasnije oružje u rukama tog istog kapitalizma. Žalosno za društveni poredak u 21. stoljeću.

ŽENE - SRETAN VAM VAŠ DAN!

Oporuka


Smrt – jedna od riječi koje najsnažnije utječu na čovjeka, pojam koji nas plaši jer nam je nepoznat, jer je neiskušan i krajnji, konačni, neponovljiv i uza sve to neizbježan. Nikome nije ugodna pomisao na taj tako važan dio života.

Oni koji stvaraju bilo kakva djela običavaju kazati da ono što je najbitnije uvijek dolazi na najistaknutijem mjestu, a to je početak ili kraj. To je ono nešto posebno po čemu se djelo pamti. No, nije lako pomiriti se s činjenicom da će nakon naše smrti svijet bez nas i dalje teći kao i prije, kao da se ništa važno nije dogodilo. To je najčešći razlog odgađanja razmišljanja o tome što će biti kad nas neće biti. Zamka je u tome što bi netko pomislio: „Pa, mene i onako neće biti.“ Ipak, kao što će za nas sve biti drugačije, bit će drugačije je i za naše najmilije. Mudro je pripremiti se za taj trenutak kao što se pripremamo za sve važne trenutke koji su dio života. „Smrt nikada ne iznenađuje mudraca.“ - zapisao je jedan književnik. Slažemo se s njegovom rečenicom. Ta spremnost podrazumijeva nekoliko koraka, a mi bismo ovdje željeli progovoriti o jednome koji nerijetko ostaje u sjeni ne jer ne bi bilo važan, nego jer je koliko-toliko odgodiv. Pitanje je testamenta.

Pisanjem oporuke poštedjet ćemo svoje nasljednike mnogih briga i troškova, a nerijetko, nažalost, i možebitnih nesuglasica, nesporazuma ili svađa. Reklo bi se da je to, osim mudrosti, pitanje i odgovornosti i brige za one koji iza nas ostaju, ali i odgovornosti prema nama samima, koji odlazimo. Svi ćemo jednom otići s ovoga svijeta, a natezanje nasljednika nakon naše smrti neće pomoći u ostvarivanju želje koju svatko od nas ima, a to je želja da nam život ostane zapamćen kao sređen, uređen i ispunjen. Važno je, dakle, da naša baština dostojanstveno bude ostavljena jer ono što iza nas na ovom prolaznom svijetu ostaje je trag našega imena u sjećanjima onih koji će to ime pamtiti.

Kada čovjek napiše oporuku, to ne znači da se ništa više neće moći promijeniti nakon što je potpiše. To, također, ne znači da se čovjek predaje, da želi ili da će skoro umrijeti, nego to znači da je čovjek odgovoran i mudar. Prema tome, pisati ili ne pisati?
Odgovor je: pisati i u MIRU OTIĆI S OVOGA SVIJETA.

„Internet kao nova prijetnja dobrom propovijedanju“.


Iz tiska ČITAM (Klagenfurt-IKA) da je „Internet kao nova prijetnja dobrom propovijedanju“.  - Propovijed mora biti autentično svjedočanstvo vjere. Nasuprot tome, s interneta skinuta, a zatim na misi pročitana propovijed "teški je propovjednikov grijeh". Ističe to Ewald Huscava, katedralni propovjednik, profesor homiletike i osoba zadužena za izobrazbu crkvenog osoblja u Bečkoj nadbiskupiji. Propovijedati znači "iz evanđelja živjeti i o tome govoriti". Ako ono što propovjednik govori "dolazi iz njegova srca, to je presudno". Propovjednik treba biti prožet biblijskim tekstom te kroz njega kao kroz naočale gledati na svoj svakodnevni život. "Jako je bitno da se propovjednik zna kroz evanđelje suočiti sa svojim brigama, strahovima, potrebama ili sa svojim dvojbama, a zatim da na njih dati odgovore." Slobodno propovijedanje bolje je od čitanja napisanoga. Svatko bi trebao biti u mogućnosti slobodno govoriti, ali neki imaju problema govoriti pred većom skupinom ljudi pa propovijed čitaju. Pribjegavanje čitanju napisane propovijedi rizik je da se PROPOVIJED pretvori u predavanje a ono uspavljuje".

"(NE)pristup Hrvatske u Europsku uniju nije kao dosad više prvenstveno pitanje političkih elita u Hrvatskoj već je sudbinsko pitanje za svakoga odgovornog hrvatskog građanina"



Hrvatskoj se vodi vidljiva, agresivna i nemoralna propagandna (smještena i u PP program) kampanja propagatora za zaokruživanje ZA na predstojećem referendum o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj Uniji. Sredstva za tu kampanju osigurana su iz državnoga proračuna i iz proračuna EU (pretpristupnih fondova, valjda).
Istovremeno se vodi i slabo vidljiva kampanja protiv ulaska Republike Hrvatske u EU. Vode ju entuzijasti koji su uvjereni u vlastitu misiju u svom narodu. U kampanji ZA sudjeluju sve državne institucije (Vlada, Sabor, Predsjednik Republike) i svi najutjecajniji mediji.

Doduše, neki mediji u kampanji za sudjeluju i nečinjenjem, odnosno površnim ili nikakvim informiranjem hrvatskih državljana o dobrobiti ili zlobiti pristupanja EU. Zanimljivo je da i mediji vjerskih zajednica navijaju ZA. Međutim, mnogi istaknuti intelektualci tih vjerskih zajednica (prvenstveno Katoličke Crkve) na ovaj ili onaj način uputili su poruke protiv. Sve ovo ukazuje da u nas u svezi s tim pitanjem vlada opća anarhija. Biskupi, očito, ni na koji način nisu za mišljenje upitali svoje svećenstvo i utjecajne duhovnike, te znanstvenike odane Katoličkoj Crkvi i znanstvenike općenito. Nikakvoga okruglog stola o dobrobiti kojom se vodio episkopat ne nađosmo do dana današnjega. Jednostavno, u Katoličkoj Crkvi stanje je isto kao i u društvu – javna rasprava i iznošenje argumenata: Ne! Hvala!

"Je li Hrvatska ojačala svoje kulturne ustanove, je li zaštitila hrvatski jezik za koji nema obvezujući pravopis? Hrvatska je svakako neizbrisivi dio Europe i po sebi trebala bi imati svoje mjesto i uvažavanje i u europskoj integraciji, no je li sadašnja Hrvatska s tolikim lošim upravljanjima i s toliko neriješenih problema, s toliko (ne)namjernih promašaja i propusta već sada spremna za najviši stupanj europske političko-ekonomske integracije, koja proživljava tako duboku krizu? Na to pitanje dužan je prije referenduma po svojoj savjesti tražiti odgovor svaki hrvatski građanin kojemu je stalo do općega dobra", zaključuje glavni urednik Glasa Koncila.

U ovakvom ambijentu RAZMISLIMO I DONESIMO ODLUKU o ulasku Hrvatske u EU, NA REFERENDUMU 22. siječnja 2012. Dakle, da li sačuvati to što slavimo sada prigodom 20. godišnjice, samostalnosti i neovisnosti ili ući sada u postojeću zajednicu evropskih naroda. Na vama je da odlučite.

Zapuštene kuće i dvorišta!

U našoj Općini – Župi, zbog sve većeg broja starijeg stanovništva postoji trend povećanja broja zapuštenih KUĆA I DVORIŠTA.
Na takvim posjedima,osim neurednog izgleda (obrasli su dračem travom, grmljem, mnogi postaju ruševine), množe se životinje poput glodavaca i gmazova koji stvaraju probleme okolnom stanovništvu. Postavlja se pitanje tko bi se trebao brinuti za takve posjede! KOME SE POŽALITI?

Prema Zakonu obveza je vlasnika da se brine o svom posjedu. Na vlasniku je, ako osobno nije u mogućnosti, da se dogovori s pojedincem da vodi i brine se za njegov posjed ili da za vođenje posjeda zaduži nasljednike. Pravo stanje takvog posjeda i uzroke smetnje najbolje poznaju susjedi pa bi moguće rješenje bilo i dogovor vlasnika sa susjedima o zbrinjavanju takvog posjeda – uz novčanu naknadu. Međutim, ako se radi o napuštenom posjedu, dužnost održavanja bi trebala snositi Općina. Od Općine se očekuje da brine o izgledu naselja i dobrobiti svojih građana pa bi dužnost uređivanja zapuštenih posjeda možda trebala preuzeti Komunalna služba Općine. No, vjerojatno bi tad poskupile komunalne naknade što bi izazvalo nezadovoljstvo građana koji nemaju takve posjede, a snosili bi te troškove!

Stoga bi vjerojatno najbolje rješenje bilo da Općina organizira posebnu udrugu koja bi se brinula za održavanje zapuštenih kuća i posjeda, a naknadu, račun o zbrinjavanju - bi plaćali vlasnici takvih posjeda!

Žaklina V.

Kome ćete davati plaću iduće četiri godine?

Hrvatski sabor je predstavničko tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj.
Ima najmanje 100 a najviše 160 zastupnika koji se, na temelju općeg i jednakoga biračkog prava, biraju neposredno tajnim glasovanjem.
Zastupnici se u Hrvatski sabor biraju na vrijeme od četiri godine, nemaju obvezujući mandat i imaju imunitet nepovredivosti.
Prema Odluci Predsjednika Republike Hrvatske o raspisivanju izbora za 7. saziv Sabora, parlamentarni izbori održat će se 4. prosinca 2011. – iduće nedjelje.

To znači da u sabor dolaze ljudi koji će živjeti od vaše crkvice. Kome ćete je pokloniti?
Ima i još nešto. Birajmo ljude koji realno gledaju na život, na dostojanstvo života od začeća i rođenja pa sve do smrti..
Birajmo ljude koji znaju vrednovati rad i poštivati radnika i seljaka, koji proizvodnju stavljaju na prvo mjestu a ne samo šverc – uvoz.
Dajmo glas onima koji će činiti dobro našem narodu i ostalim građanima RH, koji će zastupati naše nacionalne i vjerske interese i kojima obitelj i Bog nisu zadnja rupa na sviralu.


Kako pred lice Božje
U Beču gdje obitelj Hasburgovaca ima svoju grobnu crkvu, bio je običaj kad car umre – pogrebna povorka bi krenula prema crkvi, na ulazu vođa povorke bi pokucao, a svećenik upitao: «Tko želi unutra?» Odgovor bi bio: «Njegovo apostolsko veličanstvo, car!» «Ne poznajem ga!», odgovorio bi svećenik. Slijedilo bi ponovno kucanje, a na isti upit odgovor: «Dolazi najuzvišeniji car!» «Ne poznajem ga!», svećenik bi ponovno rekao. I konačno, nakon trećeg kucanja, i upita: «Tko želi unutra?» uslijedio bi odgovor: «Dolazi siromašni grešnik, tvoj brat», nakon čega su mogli ući. To je gola istina o svakom čovjeku. Samo kao takvi stajemo pred lice Božje.


MALO ZA POČETAK ŠKOLSKE GODINE

                               -Škola 1981. i 2011.
*Situacija 1*: Petar i  Marko su se potukli u školi.****

*1981:* Okruže ih djeca. Petar pobjedi. Jedan drugome stegnu ruke i postanu  prijatelji. *2011:* Direktor škole pozove policiju koja sasluša oba dječaka i roditelje. Oba dječaka, zajedno sa roditeljima, moraju čitavu godinu posjećivati program za sprečavanje nasilja.

*Situacija 2*: Roman je nemiran u razredu i ometa druge učenike.
*1981:* Učiteljica ga pošalje  direktoru i taj mu prilijepi nekoliko odgojnih. Roman se nakon toga vrati u razred gdje je miran najmanje sedam dana i ne ometa nastavu. Nakon toga se lekcija ponavlja. Kroz nekoliko godina postane pametniji, umiri se i postane vrijedan čovjek.
*2011:* Romana pošalju školskom psihologu koja ga uputi dalje kod psihijatra ovaj mu prepiše tablete za smirenje. Roman dobije potvrdu da je dijete sa posebnim potrebama. Romanovi roditelji počnu dobivati dodatak za dijete sa posebnim potrebama.  Postaje bolesnik tako da godinama posjećuje psihijatrijske ustanove.

*Situacija 3*: Matiju boli glava i ponese nekoliko aspirina u školu.****
*1981:* Od učiteljice dobije čašu vode da može popiti tablete.
*2011:* Učiteljica obavijesti školskog psihologa da Matija uzima nekakve tablete, ova obavijesti direktora koji pozove policiju. Ova ga sasluša  zbog mogućeg posjedovanja ilegalnih droga. U njegovoj kući naprave raciju. Nakon toga se još dugo govori da se Matija "sigurno drogira" i da je "narkoman.

*Situacija 4*: Neoprezno se igrajući sa loptom mali Ivan razbije susjedima prozor. Zbog toga ga njegov otac presavije preko koljena i remenom  mu "nacrta" nekoliko kobasica po goloj guzi.
*1981:* Ivan postane pažljiviji u igri. Izraste u normalnog dječaka, završi škole i postane uspješan u svom zanimanju.
*2011:* Ivanovog oca zatvore zbog zlostavljanja djeteta. Ivana daju u hraniteljsku porodicu, a tokom vremena postane član lokalne bande maloljetnih delikvenata. Psiholog uvjeri Ivanovu sestru da je i ona morala biti zlostavljana, tako njihov otac ode 3 godine u zatvoru.

*Situacija 5*: Marin napuni konzervu s barutom koji je izvadio iz nekoliko petardi i sa tom napravom raznese mravinjak.
*1981:* Mravi izgrade novi mravinjak.
*2011:* Zbog eksplozije pozovu policiju, vojsku i specijalne jedinice. Marina osumnjiče za teroristički akt. Služba državne sigurnosti se pridruži istrazi i počinje detaljno  istraživati njegove roditelje, zapljene im računala, a ostalu djecu privremeno stave u sigurne kuće. Marinov je otac na listi mogućih državnih neprijatelja.

*Situacija 6*: Tokom igre Ana padne i ogrebe koljena. Dok plače priđe joj učitelj, obriše joj koljena, zagrli je i pomiluje kako bi ju utješio.
*1981:* Ani je odmah bolje i ubrzo nastavi sa igrom.
*2011:* Učitelja optuže za nepoštovanje djetetovog prava na tjelesni integritet i neprimjereno dodirivanje maloljetne osobe. Pojavi se sumnja da je pedofil. Saslušaju se i druga djeca da bi se ustanovilo nije li i njih je neprimjereno dodirivao. Privremeno ga suspendiraju do okončanja istrage. Poslije višegodišnjeg procesa  na kraju ga osude uvjetno. Nakon neuspješnih žalbi, slučaj završi na europskom sudu. Ani kao žrtvi zlostavljanja predlože da redovno posjećuje psihoterapeuta.




Nije Zagreb tako daleko od Ludbrega

Šteta što ORGANIZATORI PROSLAVE 600 GODINA Kriv Kristove u Ludbregu nisu relikviju Krvi Krisotve uzeli u Zagreb i tamo je izložili na Nacionalnom susretu mladih ili na hipodromu prigodom dana obitelji s Papom Benediktom.

Propust je naše biskupije i crkve u Hrvata, ne tako veliki jubilej slaviti u Ludbregu zajedno s papom pa makar samo na pet minuta.

Na veliko bi se govorilo –Bio je papa Benedikt u Ludbregu a ovako izjeo vuk magare.
Nije Zagreb tako daleko od Ludbrega


Klečim u našoj župnoj crkvi oko 23.00 h i molim večernju molitvu.

Tiho si pjevušim pjesmu „Tiha noć se eto spusti, na počinak valja poći…“

kad li ono iz obližnje gostionice čujem ružnu psovku - jebavam bog mater

– Posljednji posjetitelji su izgovarali tu psovku.
Nažalost i mnogi drugi tako završavaju dan, umjesto zahvale Bogu, oni još njega šalju i na noćne aktivnosti.


U Japanu - tisuće mrtvih, deseci tisuća nestalih, a nitko nije ukrao ni novčić...

Nakon razornoga potresa koji je pogodio tu zemlju mnoge je na zapadu iznenadila činjenica da iz Japana nisu stizale vijesti o krađama.
Dapače, svijet su obišle slike ljudi koji na velikoj hladnoći mirno stoje u redu za vodu, hranu, odjeću, benzin...
Američki mediji odmah su povukli paralelu s New Orleansem koji je 2005. nakon uragana Katrina doživio pljačku neviđenih razmjera. Svijet su zgrozila i ubojstva koja su se nakon Katrine dogodila na ulicama New Orleansa, (SAD) gdje su se ubijali i policajci…
Kako bi se ponijeli naša braća i sestre, Hrvati, katolici u takvim zlima, ne daj Bog da nas zadese..


PISMO IZ JAPANA




Prijatelji i rodbina nam više neće smjeti pomoći u poslovima oko kuće

Do sada je bilo normalno da nam prijatelji ili rođaci pomažu brati grožđe, kukuruz,.. kositi travu ili zidati kuću.
To više neće smjeti činiti, ako žive na udaljenosti većoj od 500 m.
Vlada je u četvrtak poslala u Sabor novi Zakon o zabrani i sprječavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti.
Prema njemu prijatelji i rođaci više nam neće smjeti pomagati bilo kakvim poslovima, ako žive na udaljenosti većoj od 500 metara.
Tim zakonom Vlada želi spriječiti sivu ekonomiju pa se onima koji nemaju registriranu djelatnost dopušta samo rad za vlastite potrebe, a sve ostalo je nelojalna konkurencija gospodarstvu.
Novčane kazne za one koji prekrše zakon kretat će se od pet do 50.000 kuna.

Od sada pa na dalje, živjela parola - NE RADIMO VIŠE – DADE SE ŽIVJETI I OD SOCIJALNE POMOĆI.
– SRAMOTNIH LI PONUDA ZA ZAKONE.
Još malo pa će nam i u gaće zavlačit ruku da izbroje koliko dlaka nosimo i na to platimo PDV.
(Rad nedjeljom, 0,0 promila alkohola, pušenje u kavezima…)


Tragična ispovijest mladog ovisnika

- "Do prije nekoliko godina bio sam sasvim normalan srednjoškolac. Bježao sam s nastave, vucarao se ulicama bez cilja, odlazio iz krčme u krčmu… Moji roditelji su bili ponosni na mene. Hvalili se kako imaju dobrog i poslušnog sina. I sve bi bilo lijepo i krasno da se jednog jutra nije dogodila katastrofa.

Tog kobnog jutra, otkrio sam da me neka sila pretvorila u intelektualca. To me šokiralo. Morao sam nešto poduzeti. Kao prvo, moji roditelji ne smiju saznati. To bi im slomilo srce. Trebao sam biti oprezan. Svaka pristojnost koju bih pokazao, svaka komplicirana riječ koju bih izrekao mogla me izdati. Od tog jutra moj život se pretvorio u noćnu moru. Svaki dan sam se šuljao po knjižarama, pazeći da me ne vidi nitko od starih znanaca. Počeo sam odlaziti na razna predavanja i seminare. U školi sam popravio sve ocjene i izgubio sve prijatelje. Situacija je bila očajna. Čak su me opsjedale bolesne misli o upisu na nekakav fakultet. Spao sam na najniže grane. POSTAO SAM OVISNIK O KNJIGAMA. Počeo sam iz kuće krasti stvari i prodavati ih, a onda za taj novac kupovati knjige i priručnike po svakakvim sumnjivim antikvarijatima. Po cijele sam dane sjedio u svojoj sobi i čitao sve što bi mi dopalo šaka: medicinske priručnike, povijesne udžbenike, klasike svjetskih književnosti, pa čak i filozofske spise iz čega se najjasnije očituje u koliku sam nevolju upao. Bio sam svjestan toga da mi je potrebna pomoć, ali nikome se nisam mogao obratiti. Bilo me strah reakcije ljudi, a ponajviše moje obitelji.


Isus nam govori: Ne budite zabrinuti što ćete jesti i piti i u što ćete se obući.

Svima nam je ponestalo hrabrosti jer dotukla nas je ova kriza. Preplašili smo se, gubitka radnih mjesta, skuplje režija i hrane, ovakve ili onakve politike.. Dragi moji farniki, gore glave. Imamo još svoje zemlje, vrtova, vinograda i livada. Zima završava, proljeće dolazi.. ajmo ponovno svoje kopati, sijati, saditi i obrađivati vrtove, livade kositi i kravice hraniti. Mnogo toga smo zapustili, način života naših starih zaboravili. Bit će opet svega. Nećemo biti gladni i žedni, goli i bosi. – Da li ćemo imati novca za platiti račune telefona, struje, smeća? Ako mi nemamo, nećemo moći ni drugima platiti? To ne ovisi o nama. Ionako 90% svojih prihoda dajemo drugima. Nama je jako malo potrebno za život: Kraljevstvo Božje. Ako nam i to propadne onda odosmo u Mrdušu Donju.


Bez kršćanskih blagdana u EU kalendaru

Europska komisija je za 2011. g. financirala 3,27 milijuna europskih kalendara – rokovnika, za srednjoškolce.
Kalendar donosi sve židovske, kineske, sikijske i ostale blagdane, kao i Dan Europe i druge obljetnice europske unije ali kršćanski blagdani Uskrsa i Božića nisu spomenuti, (niti u fus noti) usprkos činjenici da je kršćanstvo vjeroispovijest većine Europljana.
Sramote li!!! I mi bi tu Europu.


Zašto su mame MAME!?!?
GODINA OPBITELJI


Raspravljala sam sa četvorogodišnjom kćerkicom. Uzela je neku hranu sa zemlje i htjela je staviti u usta. Ja sam joj uzela hranu iz ruke i zamolila je da to više ne radi!
"Zašto?", upitala me je. "Zato što je bila na podu, ne znaš kome ja pala na zemlju, i sigurno je puna bakterija!", odgovorila sam joj.
Na trenutak me pogledala i sa čuđenjem upitala: "Mama, a kako ti sve to znaš? Ti si tako pametna."
Brzo sam razmislila. "Sve mame znaju te stvari. Zato što moramo polagati poseban test za mame. Sve to moraš znati, inače nećeš dobiti dozvolu da budeš mama." Produžili smo dalje u tišini 2-3 minute, a ona je očigledno razmišljala o tome šta sam joj rekla. "Oh, sad shvaćam!", odjednom je progovorila. "Ako ne položiš test, onda si TATA!!!" "Točno", odgovorila sam joj s velikim smješkom.


„Bečka škola“-

Istraživanje u V. Britanji je pokazalo, da se na blagdan Božića, članovi obitelji toga dana najčešće posvađaju oko 10.00 sati ujutro, a prvo vikanje na djecu događa se sat vremena nakon prve svađe. Prepirke („razgovori ugodni“) česte su pojave jer se na okupu nalazi više ljudi, koji inače i nisu često zajedno pa tenzije mogu narasti. Pogotovo jer su pripreme za blagdan bile duge, velika su očekivanja i često sve ne ide prema planu. U istraživanju kažu -"Važno je podsjetiti se da Božić ne može uvijek biti savršen."!  Pojam „Bečka škola“- škola lijepog i uljudnog ponašanja uči nas drugačije. Probajmo ovg Božića  usvojiti stil ponašanje „Bečke škole,“ – budimo kršćani, topli, srdačni, uljudni, veseli, u molitvi i crkvenim slavljima pobožni a u pjesmi raspjevani.




Kamo mi to idemo?

Baš pitanje: „kamo mi to idemo“ – postavimo si upravo danas svi mi! Mi koji imamo sve manje vremena i volje surađivati s Kristom i koji smo djeca vremena koja kao da smo pojmove: - pravednost i mir - ljubav i dobrota - opraštanje i milosrđe, kao da smo ih izbacili iz te naše svakodnevice a onda neka ne čudi da je  - nepravdi i nemira - da je mržnje i zlobe oko nas previše i da se malo-pomalo odnosi među nama pretvaraju u sve samo ne u ljudske, moralne i normalne.
A baš nas Isus Krist i svetkovina Krista Kralja pozivaju – kako i piše apostol Pavao u poslanici – da On – sam Bog – koji nas izbavi iz vlasti tame… on nas dakle poziva na izmirenje, na dobrotu, na mir… da budemo sinovi i kćeri svjetla i istine. Takvi imamo pravo nadati se da ćemo jednom naći svoje mjesto u njegovom kraljevstvu, koje je posve drugačije od  ovozemaljskih kraljevstava.


Juda! Zašto si ga izdao?


Svog prijatelja izdati za nekoliko kovanica, koje si onako kasnije bacio…
Ionako si se mogao lakše snaći i uzeti ih iz zajedničke kase.
Kaži mi, Judo, jesi li ti uistinu potpuno "izgubljen"?

I u današnje vrijeme ima mnogo onih koji bi za novac sve i svašta učinili. Brate i sestro, zašto ti je novac važniji od života.
Odbaci taj novac , ne budi srebroljubac već božji čovjek. Boga prodati za 30 srebrnjaka. Težak je to grijeh.

Što će tek od nas učiniti sadašnje vrijeme i sadašnji čovjek?
Kapitalizam, banke, krediti, jamci, susjedi……

Isus reče: Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar.

Mnogi naši su umrli. A dan danas s njima smo ne pomireni. Mnoge ostavinske rasprave nisu završene, riješene. Zašto? Jer se nismo pomirili na času smrti ni s pokojnim ocem, majkom, bratom ili sestrom ili djeca s roditeljima koji su otišli od nas. Nismo u miru ni s onima koji su ostali. U grijehu smo ostali. Umjesto da se posmrtno pokajete za svoj grijeh vi činite još jedan grijeh više. Ne kajete se za svoje grijehe.
Igrate dvostruku igru. Dođete k župniku platiti misu za dotičnog pokojnika a tog istog pokojnika u isto vrijeme, pokušavate pred sudovima i znanošću ovoga vremena, posmrtno učiniti neubrojivima ( ludima, psihičkim bolesnicima, maloumnima) u času smrti. Pred Bogom se zauzimate za njega a pred ljudima ga se odričete a sve zbog propadljivih materijalnih dobara. Nimalo lijep primjer mladima. Znajte, ako se ne obratite…..


Svi su ljudi smrtni i svi umiru.
A umiru li i životinje?


Živimo u vremenu osvješćivanja odnosa između ljudi i životinja. Sve je više udruga koje se bave zaštitom ugroženih životinjskih vrsta, ili spašavanjem odbjeglih, zapostavljenih i mučenih životinja.
Posebno su čuvstveno slabiji imatelji kućnih ljubimaca. Na stranu to što se mnogim ljubimcima pridaju ljudska imena.. Kruno, Bepo… Zanimljivije je čuti kako se vlasnici propituju jeli je li riječ o curi ili dečku, misleći je li riječ o ženki ili mužjaku.
Te rečenice iz parkova uvukle su se i u novinske stupce, tako da je u jednim dnevnim novinama osvanu naslov: Umrla tigrica Nela. Da nije bilo fotografije uz članak mogao je tko pomisliti da je umrla neka vrsna sportašica koja se bavila borilačkim vještinama ili koja voditeljica za ljudska ili ina prava.
Svakako čovjek ženskog spola. Dakale žena. Jer glagol umrijeti znači prestati živjeti kada govorimo o čovjeku. Kada želimo reći da je koja životinja prestala živjeti, rabit ćemo glagol UGINUTI.

Glagol uginuti jednako je čuvstveno neutralan kao i umrijeti, a značenje mu se odnosi baš na životinje.
Upotreba toga glagola izriče jednako toliko poštovanja prema životinji koja je prestala živjeti koliko i glagol umrijeti kada govorimo o ljudima.
Ta nije valjda novinar koji je smislio sporni naslov, pomislio da je uginuti jednako vrijedno glagolima krepati, crknuti, lipsati. Ako jest onda je riječ o potpunom nepoznavanju značenjskih osobitosti pojedinih hrvatskih glagola.
Stoga i mi ljudi za smrt čovjeka koristimo riječ umro je, a za smrt životinje - uginula je.
Čemu služe klupe u crkvi?

Crkvena klupa ima tri mogućnosti za korištenje.
Na jednom djelu klupe sjedimo – sjedalica.
Na drugom djelu klupe klečimo- klecalo.
Treći dio klupe koristi se kao stalak. Recimo za molitvenik ili krunicu.

Zato koristite klupu u vrijeme sjedenja za sjediti, za vrijeme klečanja za klečanje.

Pod razno – tj lijepiti žvakaće na klupu, uništavati je, svoje marame za nos čistiti na ostavljajte na sjedalici već stavite u džep.
Dakle „pod razno“ – to ne činite.

Red je da stariji sjede, tj. mlađi bi trebali ponuditi da neko stariji ili bolesniji sjedi umjesto njega.

Crkveni porez - tajni plan

Sjajan je prijedlog Stjepana Mesića da si katolici sami plaćaju Crkvu kad si već hoće Boga moliti. Prvopričesnik će doći na ispovijed, a fratar će od njega tražiti poreznu karticu roditelja; obraćenika pred smrt pokopat će kraj groblja jer nije stigao podmiriti dug; vjernik koji je molio za super sedmicu - a dobio samo četvorku na lotu - tražit će povrat preplaćenog poreza; Dalmatinka će prijaviti vjenčanje s ateistom, a najam crkve će platiti po komercijalnim cijenama; Lovro Pogorelić će ubuduće na svoj glazbeni festival u paškoj katedrali moći zvati samo pijaniste katolike jer će ga inače koncert koštati kao u Lisinskom; turistički vodič plaćat će kaptolskom ZAMP-u za svaku fotografiju katedrale koju naprave Japanci; Zagreb više neće biti star 900 godina jer je tada osnovana biskupija od koje se grad odcijepio; HAZU će vratiti Baščansku ploču i na istom mjestu uokviriti Jutarnji list; kada ću ići na parastos u pravoslavnu crkvu, morat ću platiti ulaznicu jer nisam njihov porezni obveznik. Šteta bi bilo da tako koristan i praktičan porez plaćaju samo vjernici Katoličke crkve. Nakon crkvenog poreza odmah treba uvesti nogometni porez koji će plaćati samo navijači, knjižnički porez koji će plaćati samo oni koji knjige posuđuju, bazenski porez koji će plaćati samo oni koji tamo plivaju, alkarski porez koji će plaćati alkari i političarski porez iz kojeg će političari financirati svoje limuzine i penzije. Porezi se mogu i specificirati pa poseban porez mogu plaćati oni koji vole dnevnike Dijane Čuljak Šelebaj (neka to i pokažu novcem), a predsjednici RH plaćat će porez za uređenje perivoja i prehranu paunova oko svojih dvora. Sve bi to bilo tako kad bi Mesić zbilja mrzio Crkvu i imao nešto protiv križa u službenim prostorijama. Ali da je tako, onda on ne bi primao sve svoje goste u Predsjedničkim dvorima ispod golemog zlatnog križa i odbio bi nordijsko odlikovanje u obliku križa, a ne bi ni organizirao krstitke u mladim danima, i to još u Širokom Brijegu. Ne, Stipe Mesić ima tajni plan. Crkveni porez njemačka je izmišljotina, a u toj zemlji nema jumbo plakata, ljudi ne telefoniraju u autima, šoferi stanu pješacima na zebri, kafići su ujutro prazni, a zemlja je prvi svjetski izvoznik strojeva. Mesić hoće na mala vrata uvesti sve te nezamislive novotarije, a prva će od njih biti da ljudi uopće shvate da porez treba plaćati.

BB

Crkveni bonton: Tko je Sluga a tko Gospodin?

Svatko se od nas barem jednom »spetljao« kada se trebao obratiti svom župniku ili biskupu, ili nekoj drugoj crkvenoj osobi? A ako ste u svojoj spetljanosti biskupu rekli velečasni, zasigurno vam je koja časna šapnula uz lagani »lakat pod rebra«: »Kaže se preuzvišeni!«. Budući da ne postoji »sustavni bonton« za oslovljavanje crkvenih službenika, prikupio sam današnje počasne crkvene titule, da vam pomognemo u snalaženju. Tako se počasni naslov »velečasni« koristi za svećenike, a može i za đakone. »Prečasni« (reverendissimus) se koristi za svećenike koji obnašaju neke značajnije službe npr. povjerenici nekih odjela, dekani, kanonici, generali redova i sl., a dodjeljuje ih biskup. Počasnu titulu »monsinjora« dodjeljuje papa osobama zbog posebnih zasluga koje su stekli svojim radom u crkvenoj zajednici ili pak rade u biskupijskim kurijama. Među monsinjorima se najčešće traže kandidati za biskupe. Tako nisu svi monsinjori biskupi, ali su svi biskupi najčešće i monsinjori. Biskupa i nadbiskupa se najčešće oslovljava s »preuzvišeni«, »ekscelencijo« ili pak s familijarno-počasnom titulom »oče biskupe« odnosno »oče nadbiskupe«. »Uzoriti« ili »eminencijo« koristimo u obraćanju kardinalu, a »Vaša Svetosti« ili »Sveti Oče« naslovi su kojima se obraćamo papi. A ne zaboravljamo ni žene: »časna sestra« je počasni naslov kojim se oslovljava redovnica, a upotrebljava se i familijarni naziv »sestra« ili „časna“. Uz oslovljavanje zgodno je i dodati ime osobe.

Nisu važne titule ili nazivi već doborta koja izlazi iz čovjekova srca.


KOME ZVONA ZVONE

Mrtve oplakuje tj. kad netko umre, mrtvački zvon javlja da je netko od naših umro… Znamo pomisliti i kazati: tko li je sad taj sretnik?… pa kad saznamo, raznim se komentarima na račun pokojnika nabacimo: Riješio se muke.. nebu više pil.. mlad je- šteta ga je.. već je od davna trebal vmreti.. tak i treba-zaslužil je… Tri puta na dan podsjeća nas zvonjava na pokojnika, poziva nas na molitvu; mir vječni daruj mu Gospodine… al malo nas je koji zastanemo pa molimo za prijatelja, susjeda, župljanina..
Čak ni na sprovodu muškarci ne mole molitvu OĆE NAŠ s okupljenima za pokojnika već šute… Ni izbliza nismo slični ovoj četvorici prijatelja iz evanđelja…

a žive opominje ... Pitam vas: ima li nešto još što bi vas moglo pokrenuti, trgnuti, probuditi pa da se dogodi čudo.
Teško prihvaćamo stvarnost da čovjeka više ni poziv župnika na molitvu ne može pokrenuti a kamo li …!

Iz tiska - Inspektori kaznili pekara jer peciva dijeli besplatno.!!!

Vlasnik pekarnice Azgan Qenaj mora platiti 30 tisuća kuna jer je kruh i peciva koje nije prodao u nedjelju nakon radnog vremena dao siromašnima.
SRAMOTE … A ti isti inspektori, JEDVA čekaju da im dadeš nešto pod pultom kao mito…
Po zakonu države Hrvatske kažnjivo je činiti djela milosrđa. KOLIKO PUTA MI BACAMAO, JEDNOSTAVNO BACAMO HRANU, JER JE SUVIŠAK…

Božić u ruhu suvremenog svijeta

Božić u novom ruhu suvremenog katoličkog svijeta poprima nekoliko stavki karakterističnih za cijelo katoličanstvo: - ispovjediti se tijekom Adventa - okititi bor - pripraviti jaslice - stvoriti blještav ugođaj osvjetljenjem i kićenjem domova i naselja - ići na polnoćku ili koju dnevnu misu, što čine i "godišnjaci" - obaviti bogojavljenski blagoslov - namaknuti dobrog jela i pića. U ovakvom suvremenom obilježavanju božićnih blagdana gube se i zaboravljaju narodni običaji, koji su više lokalnog karaktera i koji se mijenjaju i dopunjuju od mjesta do mjesta.
U prihvaćanju novosti i blještavila suvremenog slavljenja ovi običaji izostaju.
U biti, oni sadrže mnogo duhovnosti i ljepote, prezentirajući vjeru i njezino značenje kod ljudi pojedinog mjesta. ZATO VAS MOLIM POUČITE MALO I O TOME NAŠE MLADE!
Trebali bismo čuvati i njegovati te drevne i lijepe običaje, uklapajući ih sa suvremenim novostima, koje dolaze do izražaja u božičnim slavljima. Objedinjavajući stare narodne običaje i suvremeno spremanje slijedimo kontinuitet spomena na Kristovo rođenje. Time će svako naše slavljenje Božića biti kršćanskije i bogatije u doživljavanju. Jednostavno, imat će više duše, bit će bliže betlehemskom ozračju.

Dobih neki dan poruku:"Zanimljivo, crkva u mome mjestu posvećena je Sv. Jurju. No nikada nisam razmišljala o njemu niti o njegovoj ulozi u kršćanstvu". A što je s ostalima?
Ne samo da ne razmišljaju o njemu. Mnogi ni ne primijete da je tu crkva njemu posvećena. Mnogi ne vide da crkva ima i ulazna vrata i ne ulaze kroz njih. Ne čujete ni zvona kad pozivaju na slavlje blagdana i svete liturgije. Naučite barem ovo prigodom ovogodišnje proslave BLAGDANA Sv. Jurja :
Hagiotopografija (od gr. hagios=svet, topos=mjesto i graphein=pisati) na hrvatski bi se moglo prevesti kao "OPIS SVETOG MJESTA" a sadrži popis svih svetih mjesta na nekom prostoru, mjesta posvećena Bogu ili svecima te njihov utjecaj na prostor i život ljudi koji žive na tom prostoru.
Zaštita (patronat) sveca nad mjestom datira već od 1334. i traje do danas, a osim religioznog sadrži u sebi i niz drugih sadržaja te utjecaja na život u prostoru, pa i na organizaciju tog prostora.
Većina crkava podignuta je na istaknutim mjestima, najčešće na uzvisinama ili na raskršću puteva. S jedne strane to znači biti bliže nebu, a s druge strane znači "ono što vidim (onog tko me vidi), to i štitim".
Ima i drugih utjecaja:
Psihološki - zavjeti svecima donose olakšanje u psihičkim napetostima.
Kulturni - patronat sveca povod je značajnim umjetničkim djelima i kulturnim događanjima; grade se crkve, nastaju kipovi i slike.
Društveno-gospodarski - osnivaju se bratovštine- udruge kao činitelji rješavanja društvenih problema i međusobne pomoći braći, organiziraju hodočašća kao određen oblik turističke privrede, a sajmovi prigodom blagdana sveca mjesta su razmjene dobara i mišljenja, saznavanja novosti.
Politički - preko svetaca često se šire strani utjecaji pa i vlast osvajača; jedan od prvih zahvata osvajača na novom teritoriju bit će rušenje starih svetišta i podizanje novih, vlastitih, o čemu smo se mogli uvjeriti i u ovom našem posljednjem, Domovinskom ratu.

Ovaj tjedan pred nama su veliki i značajni sveci.
Proučite malo njihov život. U današnje vrijeme znadete ispričati život mnogih ljudi, poznate mnoge osobe.
Neka vam život svetaca ne bude nepoznanica. Dajte si truda i upoznajte ih.
Ono dobro što znadete kao primjer iz njihovog života, može nama i te kako koristiti. Može nam poslužiti za osobnu izgradnju i dobro svojih bližnjih. (npr, posuđeno vrati, u dućanima preko bilježnice kupljeno vratiti, ne piti na veresiju, …)

Listam naše crkvene knjige i gledam maticu umrlih;
svakom drugom piše u rubrici da nije primio BOLESNIČKO pomazanje - taj sakrament koji bi trebao biti jedan od bitnijih…
osim možda za one koji misle ostati zauvijek!
I čini mi se da je najčešće kriv za takovo stanje nemar ukućana, koji su sve stigli i sve poslove priveli kraju, ali nisu ni pomislili na dostojanstven odlazak člana svoje obitelji - a kako tek očekivati da će na svoj odlazak ikada pomisliti i za njega se spremati!?


Imenice grob i groblje, vrlo su prisutne i u svakodnevnom razgovoru. Nalazimo ih u mnogim frazama, koje su zacijelo i dio vašega aktivnog rječnika. Biti (ili stajati) jednom nogom u grobu govori se za stare, onemoćale ljude. Takve jadnike nerijetko nazivaju i živi grob. Kopati komu grob govori se obično za ljude koji iza leđa žele komu naškoditi (to je, naravno, negdje drugdje, daleko od naših ljudi i krajeva). Ako živite s dragim ljudima koji vas stalno gnjave i dodijavaju vam, u jednom trenu kad se prelije čaša reći ćete im da će vas otjerati u grob prije reda. Ako pak izgledate (fizički) loše, ako ste vrlo blijedi, reći će vam da izgledate kao da ste ustali iz groba. Ako imate nožicu koja stane samo u cipelicu veću od broja 47, za vas je rezervirana izreka da vam je stopalo kao dječji grob. Naravno, kad je riječ o čuvanju tajne, od vas nema pouzdanijeg čovjeka, vi ćete povjerenu vam tajnu čuvati tako da ćete šutjeti kao grob, a - ako se baš inzistira - i ponijeti tajnu sa sobom u grob. Do groba i preko groba može se protezati ljubav, odanost, vjernost. No često se pokojnik još nije ni ohladio u grobu, a vaši se prekogrobni osjećaji stubokom mijenjaju, pa se pokojnik od vašega ponašanja okreće u grobu. Sablažnjavaju se i živi - kad se pravite da ih ne poznate pa prolazite pokraj njih kao pokraj turskoga groblja.

Tri župnika razgovaraju o tome kako će se riješiti slijepih miševa u crkvi.
Prvi reče: ja sam pokušao zračnom puškom pa sad imam rupe na freskama.
Drugi ih je sve skupio i daleko odvezao ali su se opet vratili.
Treći župnik je uspio. Sve ih je krstio i krizmao i od tada ih u crkvi vidio nije.
Što je s našim prošlogodišnjim krizmanicima , prvopričesnicima, oni koji su se vjenčali. - Jesu li oni stvarno poput šišmiša?

Neki dan kupujem na kiosku cigarete kad tamo župljanin, kupio "Erotski časopis."
-Pitam ga onako, jeli to za tebe? Kaže da ne, da je to za prijatelja. Dobro je na drugoga misliti.
Kad bi barem bilo tako i sa crkvenim tiskom.. Mnogi ga ne čitaju, ne znaju ni da postoji.
Zato dragi župljani, ako vi ne želite čitati crkvenu štampu, vodite brigu o svojem bližnjem, pa kupite koji časopis za nekoga drugoga i poklonite mu ga.
Čitajte crkveni tisak, obogatite svoj rječnik i istine o svojoj vjeri.

BUMBAR -KALENDAR

O blagdanu Božića mnogi štampaju kalendare s različitim motivima, mnogi ih kupuju, vješaju o zid. Kalendar zapravo prati zbivanja koja su prisutna u prirodi i svijetu. Oni nas stalno na nešto podsjećaju. Potiču nas da se i s nama nešto događa. Naši crkveni kalendari potiču nas da revnije slavimo zbivanja tokom crkvene godine. No premalo je onih koji kasnije te iste kalendare koriste, koji se njima služe. Malo je onih koji se sjete da po kalendaru treba slaviti crkvene blagdane, nedjelje, nečije godišnjice. Ovu korizmu mnogi naši nisu ni primjetili da je zapisana u kalendaru a kamo li da je onda i prožive. Kao što je u kalendaru Uskrs zapisan i ostaje samo mrtvo slovo papiru, tako i mnogi naši župljani ostaju mrtvi u svome srcu i duši.

Živjeti kao kršćanin

Svake nedjelje kršćani dolaze u hram Božji, slušaju svetu misu, propovijed, dolaze svojim kućama uz pozdrav: „Svete mise blagoslov." No, nose li ustinu blagoslov sa sobom i u sebi? Za vrijeme mise nerijetko čujemo šaputanja: Gledi ju, kak se samo šepuri. Kaj misli tko je ona? Zgazila bi ju kak crva da mogu. Zbog nje bih, samo da ju ne gledam, preselila na drugi planet. Druga pita: Tko je ona? Ti je poznaješ? Pa opet, šapat: „ Hvala Bogu, ne osobno, ali sam čula kakva je. Pa, gledaj samo kak se drži. Kaj misli, da je nekaj posebno. Strašno." Da, strašno i prestrašno. Sudimo nekom koga uopće ne poznajemo. Jesmo li ustvari uopće kršćani? Možda jesmo, ali samo teoretičari kršćanstva, dok praktičari vjerojatno nikad i nećemo biti. Živite kao kršćani. Bez toga, niste kršćani, koliko god posjećivali hram Božji.

PODRAVSKI JAL

poznat je nadaleko naš podravski jal. Kad sused kupi novi auto, gazda stavlja bar fasadu. Ne znate što je gore. Jel' kad netko ima, ili nema. Ako ima, vjerojatno nešto mulja, ako nema - kažu ljenčina. Ostane li netko bez posla, svi ga tapšu po ramenu, a čim odmaknu iza prvog ugla, usne se rastegnu u osmijeh. Što je to došlo na ovaj svijet? Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe - veli Isusova zapovijed ljubavi. I... što nam govori podravski jal? ...Da ne volimo ni sami sebe!

... po imenima
Po imenima se razlikujemo i prepoznajemo kojem narodu i vjeri pripadamo. Ako je netko Mujo, Suljo, Haso ili Fata, vjerojatno je iz BiH. Ako je netko Jovan Stevo ili Đorđe, pretpostavljamo da je Srbin. Janez, Polonca su zasigurno iz Slovenije. Odakle su, po toj logici razlikovanja i prepozna-vanja vlastitog identiteta Sindi, Rea, Đina, Esmeralda...? Prema statističkim podacima Matice krštenih oni su iz naše župe. Da u župi nema Roma (cigana) nestala bi imena kao što su: Velimir Renata, Martina, Biserka,... I teško je povjerovati da bi bilo koji Englez svojem djetetu dao ime Krešimir, Zvonimir.. IZA IMENA UVJEK STOJI OSOBA. Po imenima se dajmo prepoznati u svijetu

Jesen se bo fletno presmeknola. Več diši v zroku grozdje, čmele i bumbari koli jenga oblečejo. Šteli bi i uni za sebe jengovoga slotkoga soka.Kaj uni znoju što mu je gazda?Vobi jih k sej, lepo je i dišeče i uni se k jemu zelečejo.
Po poljo grahi zrelejo, visijo po kuruzi kak đunđi. Jesen je bogota i saki bi štel sebi čim bole napuniti podrume i hambore.Al nesmemo biti kak bumbari - zaletati se na uno kaj neje naše, kak god bilo lepo i bogoto. Sosedova kuruza je sosedova kuruza i v nje neje naš grah, sosedove gorice so sosedove gorice i v jimi neje naše grozdje, a mi nesmo bumbari. Ak vam se ipak takvoga kaj dogodi - sosedo zauzvrat bor pognojite ili zorjite zemljo.