Riječ župnika



Dragi župljani i prijatelji našega listića

Doista sam se morao postidjeti kao vozač. I to ne samo jedanput. Evo, znao sam se zgražati nad nekim vozačem koji je – pomislite! – prošao kroz crveno. Ili koji je vozio neprilagođenom brzinom, ili je sjeo u neispravno vozilo, ili bez dokumenata. Čudio sam se vozaču koji je oduzeo prednost drugom vozilu i tako prouzročio nezgodu. Međutim – kojeg li poniženja! – dogodile su mi se neke od tih stvari. Nećemo govoriti o prevelikoj brzini, ali kažu da sam jednom čak prošao kroz crveno, a da i sam ne znam kako. I tako, nakon nekoliko mojih vozačkih “bisera” (a smatram da baš nisam tako loš vozač), prestao sam tako strogo suditi druge vozače. Istina je. Događa nam se da se zgražamo i snebivamo nad grijesima drugih ljudi. I ne možemo vjerovati da to netko može učiniti, kad ono: baš to, ako ne i gore, dogodi se bilo meni, bilo nekom najbližem iz moje obitelji…

“Više puta i na više načina” Isus nam govori upravo to. Da ne sudimo. Da ne upiremo prstom. Da ne vodimo “istrebljivačke ratove”. To nam govori današnja prispodoba. Eno. Na polju iznikli zajedno pšenica i kukolj.
I, brzoplete sluge, čistunci i nemilosrdnici, pošli bi odmah da iskorijene zlo. Gospodar veli: Neee! Jer, naravno, dok bi čupali kukolj, pogazili bi ili nehotice počupali i pšenicu. Bolje je pričekati do žetve. Jer, tko zna, možda i nije bio kukolj ono što je izgledalo kao kukolj, a možda – u Boga je sve moguće! – Bog učini da se kukolj preobrazi u pšenicu…

Evo primjera. Koliko li je genija u prvim godinama školovanja izgledalo tupoglavo i nesposobno! Ne događa li se da neki suhonjavi mladić kasnije preraste u prvog atletu i to samo zato što su on i njegov trener vjerovali u njega. Koliko li se puta nama odgojiteljima dogodi da neko dijete koje izgleda i nesposobno i neodgovorno i neotesano postane prekrasan čovjek.

A mi ga htjeli odbaciti jer se nije uklapao u neke naše okvire. Nismo li onda mi slični onim brzopletim slugama iz Isusove prispodobe?

Vaš župnik


Svaka sličnost s kastavskim župnikom NAMJERNA JE :)

U mnogobrojnoj, siromašnoj, ali poštenoj obitelji živio dječak po imenu Franjo kojeg je Gospodin pozvao da bude svećenik. Franjo se odazvao pozivu, te nakon osnovne škole krenuo u sjemenište, no budući je bio nagle naravi često je dolazio u sukob s kolegama, a nerijetko je bilo i krvavih noseva od strane Franjine šake.

Odgojitelji u sjemeništu s toga odlučiše izbaciti ga. Nađe se i jedan koji se zauzme za našeg Franju te im savjetova da ga ostave, jer budući je srčan i žestok možda od njega što i bude, jer nije mlakonja ko ostali.

Nakon nekoliko godina Franjo bi zaređen za svećenika, bi školovan u Rimu, te kako kapelan službuje kratko u jednoj župi, nakon čega bi premješten u veću potpuno materijalno i duhovno zapušteno. Svojim trudom zalaganjem i radom obnovio je materijalno i duhovno. Voli narod, a narod voli njega.

Neka ga Bog čuva i podari mu zdravlje i snagu u radu na Njivi Gospodnjoj.

Humanitarna prodaja kolača


Dragi župljani- Kako bi pokazali suosjećanje sa bolesnima i nemoćnima trebamo pokazati mrvicu dobrote i ljudskosti.

Sljedeće nedjelje, 30.7.2017 mjesni odbor i DVD općine Sveti Đurđ organiziraju humanitarnu prodaju kolača od 7.00 - 11.00 sati ispred crkve Sv. Juraja u Svetom Đurđu.

Sva prikupljena sredstva darovati će se u svrhu pomoći kod operacije jednog našeg župljanina.



Hodočašće na Mariju Bistricu - 29.7.2017.




Polazak na hodočašće - Marija Bistrica - 29. srpnja - je autobusom iz Hrženice (Luka, Komarica) i Struge (Sesvete, Karlovec) u 5.00 sati.

Polazak je ispred mjesnih kapelica. Zajednički polazak je iz Svetog Đurđa u 5.15 sati. Za hranu se snalazimo svatko za sebe.

-Plan i program hodočašća: ništa se ne mijenja, tj. u procesiji križonoša nosi križ, stjegonoša zastavu, mladi se obuku u bijele haljinice, žene u narodnu nošnju i tako u procesiji dolazimo do svetišta u Mariji Bistrici.

Ulazna procesija po dolasku u Svetište.
Slavlje sakramenta ispovijedi je od 7.00 – 12.00 h.
Zajednički Križni put je u 8.30 sati. Misa je u 11.00. u crkvi na otvorenom.
Na M. Bistrici ostajemo većinu dana a po povratku ćemo vidjeti kud i kamo… Podignite karte i poštujte rezervacije.

Majka Božja Bistrička



Pogledamo li današnje sazive Hrvatskoga sabora i pogledamo li “vrijednosti” za koje se većina njegovih zastupnika borbeno zalaže – uništavanje obitelji, nacije i vjere, ne možemo se bez dubokoga osjećaja žalosti i nostalgije ne sjetiti vremena kada je upravo Sabor bio onaj koji je, uz Crkvu, budno bdio nad istinskim obiteljskim, društvenim i religioznim vrijednostima, te ih nastojao svojim zakonima i odredbama ugrađivati u sve životne pore.

Tako je, primjerice, još davne 1715. god. Hrvatski sabor podigao u Mariji Bistrici veliki zavjetni oltar i odobrio pobožnost hrvatskoga naroda prema Majci Božjoj Bistričkoj, jasno uviđajući kolika je snaga u vjeri i koliko je pobožnost prema Majci Božjoj ukorijenjena u našem narodu, te koliko kao takva donosi plodova i na društvenom području. Kada bi te vrijednosti znali prepoznati i današnji saborski zastupnici, barem oni koji se nazivaju kršćanima i katolicima, i kada bi se za njih htjeli istinski i bez vlastitih interesa zauzimati, naša bi zemlja zasigurno procvjetala u svakom pogledu.

Hodočašće na Trsat - 19.08.2017.




Na spomendan Sv. Ivana Eudes, u subotu 19. kolovoza naša župa hodočasti na Trsat.
Cijena karte je 120 kn.
Popodne je kupanje na Njivicama ili u Crikvenici!

Sretna sjemenka



Neki čovjek iziđe sijati sjemenje suncokreta. Sjemenje je padalo u unaprijed pripremljene udubine u zemlji. Jedna osobito umišljena i izbirljiva sjemenka, neposredno prije nego li će ju čovjek baciti iz ruke, brzo promotri tlo pod sobom.
– Pa neće me valjda baciti u ovu blatnu zemlju?! – zavapi. – Sva ću se zaprljati…
U taj čas poleti iz čovjekove ruke. Dok je padala, sjemenka zatvori oči. Nije htjela vidjeti nevolju koja će je snaći. Odjednom se, uz blagi udarac, prizemlji. Kad je otvorila oči, sjemenka se ozarila. Pala je na lijep, čist i gladak kamen.
– Kakva sreća! – pomisli promatrajući sjemenje koje je upalo duboko u blatnu zemlju.
Sljedećih se dana zadovoljno osvrtala, promatrala sunce ponad sebe, smjenu dana i noći i zadivljeno gledala u zvijezde koje su se rojile po nebu. Jedno jutro ugleda prelijepe cvjetove suncokreta koji su izvirili iz zemlje.
– Otkuda vi? – iznenađeno ih upita sjemenka.
– Izniknuli smo iz sjemenja! – vedro će mladi suncokreti.
Sjemenka ih je promatrala kako su iz dana u dan rasli, bivali sve snažniji i sve viši. Kako je vrijeme protjecalo, osjećala se sve lošije. Sunce ju je pržilo. Kiša koja je padala, nije se zadržavala na kamenu, nego se slijevala niz njega. Zbog toga je uvijek bila žedna. I osjećala je kako se pomalo suši.
– I iz mene bi možda mogao niknuti cvijet. Prelijepi cvijet – pomisli. – Ali kako da u to budem sigurna?
Potom upita cvjetove: – Kako ste vi uspjeli izrasti?
– Pomogla nam je zemlja. I sunce i kiša – rekoše cvjetovi.
Sjemenka namrgođeno pogleda sunce i kišu.
– A zašto meni ne pomažete? – upita ih ljutito.
– Ne možemo ti pomoći dok ne upadneš u zemlju – odgovorili su joj oni. Sjemenka se jako snuždila.
Jedne noći dok su i sunce i kiša i cvjetovi uokolo nje spavali, sjemenka dopusti povjetarcu da je ponese s kamena. I on ju je lagano, posve lagano spustio na zemlju…

Stjepan Lice

SJEME PRAVDE



(Lakše je sjemenu iz kamena niknuti, nego li za pravdu se izboriti)



Prodavala kumica na tržnici pravdu. Imala je mali štand, jednu stolicu na kojoj je sjedila da je ne bi zaboljele noge od stalnog stajanja, i malu starinsku vagu, s utezima. Utezi su bili pravilno raspoređeni, od 0,5 kg, 1 kg, 2 kg, 5 kg, 10 kg, baš kako je to uobičajeno i kod svih drugih vaganja. Iako je pravda bila veoma skupocjena pa je kumica čak razmišljala da nabavi zlatarsku vagu i da počne prodavati pravdu na grame a ne na kilograme, jer su ljudi vrlo rijetko tražili pravdu zbog njezine visoke cijene, a najčešće bi od nje odustali. Dolazili su ljudi, pitali, raspitivali se, poneko bi malo onako sa strane dotaknuo prstom i kušao pravdu, ali kad bi čuo za cijenu, brzo bi odustao.

– „Pa što je vama, vi pravdu prodajte kao da se radi o suhom zlatu?“
pitao je jednog dana djed iz susjedne zgrade.
Bio je poznat po tome da bi već u rano jutro izašao iz stana i sa starinskim „cekerom“ u ruci prošetao tržnicom. Uzeo bi od svega po malo, uglavnom bi birao najpovoljnije proizvode, a prodavači su međusobno šaputali da je on nekad bio ličnost na visokom položaju, ali je pravovremeno dao ostavku i povukao se iz politike. Pametan čovjek, zadovoljio se i sa manjim, ali ga zato ljudi na tržnici rado viđaju i gotovo svi s njime prodiskutiraju o nekoj temi. Cijenili su ga zbog njegove mudrosti!
Obilazeći po tržnici, stigao je i do štanda sa pravdom.
– „Pošto je pravda kod vas“, zapitao je onako pučki.
– „Izgleda prilično svježa, kako se meni čini, odavde gledajući, kao da ste ju tek ubrali!“
– „Istina je“, kaže kumica, ovo je sasvim novi proizvod u ponudi.
– „Uvezli smo ju sa sela, seljaci su je uspjeli uzgojiti u malim količinama, znate sve teže i teže uspijeva u ovoj sredini, a i morate o njoj neprekidno brinuti da bi dozorila. Treba ju zasaditi u plodno tlo, potom ju njegovati danima i brinuti o njoj da joj se što ne dogodi, potom ju zalijevati, i zaštititi od sunca da ne bi na žarkom suncu i suši uginula.“
– „Znate, koliko god je pravdu teško uzgojiti, još teže ju je sačuvati onako zrelu. Vrlo brzo zna uvenuti ubrana ukoliko se s njom ne postupa sa dužnom pažnjom.“
– „Pa dobro, recite“, kaže gospodin s cekerom, „nekad je pravda puno manje koštala i lakše je bilo do nje doći, koliko kod vas košta?“
– „Kako ste ju uspjeli uzgojiti s obzirom na teškoće?“
– „Trebalo je uložiti nekoliko mjeseci truda, začiniti sjeme sa dokazima o korupciji, skuhati par političara u loncu sa začinima, i na koncu, zasoliti sve to sa dobrim zakonom!“
– „I koliko sad košta?“ opet će on!
– „Znate, toliko ju je bilo teško uzgojiti da uopće ne mogu odrediti cijenu. Čini mi se da je neprocjenjiva.“
– „Nego – kako bi bilo da vam poklonim nekoliko grama da probate, pa ako vam se svidi, dođite sutra po još, a ja ću do tada nekako složiti prodajnu cijenu.“
Rekavši to, stavi na jednu stranu vage nekoliko komadića pravde, a s druge strane stavi uteg nepravde od 0,5 kg. Digla se to malo sjemena pravde na vagi, visoko gore, skoro nedohvatljiva, koliko je uteg nepravde prevladao. Držala je kumica rukom vagu, dodavala pravdu, ali koliko god doda, ova nepravda nekako prevagne.
Dodijalo je kumici da uravnoteži pravdu i nepravdu i odluči da skrati postupak, zbacila je nepravdu s vage, i stavila na vagu običan kamen. E sad je već bilo nekako ravnomjernije. Kamen je bio puno lakši od nepravde i sad je već bilo lakše izvagati.
Uzeo je susjed to malo pravde i ponio ju kući. Kod kuće ju je pažljivo stavio na stol razmišljajući što bi s njom učinio, kako bi je smjestio na primjereno mjesto. Htio ju je posaditi ali je zaboravio kupiti posudu za sadnju. Ugledao je posudu na prozoru u kojoj je rastao bodljikavi kaktus, a pokraj njega je bilo malo slobodnog prostora. Stavio je bivši političar komadić pravde pored kaktusa, da do ujutro ne bi uvenula i otišao na spavanje.
Ujutro, kad se probudio imao je što vidjeti! Iz kaktusa je izniknuo predivan cvijet, veličanstven! Na cvijetu su se prelijevale sve moguće boje.
No tek se nagledao te ljepote, ogledajući sa svih strana, kad primijeti da je cvijet počeo sklapati svoje latice. Do kraja dana već je cvijet bio potpuno zatvoren, a potom i uvenuo.

Pouka priče; „Pravda kratko zabljesne, zasjaji a potom brzo nestane s obzora, ako nije posijana u velikim količinama, na adekvatnom mjestu, a nakon dozrijevanja i pravilno uskladištena čime bi imala zagarantiranu trajnu kvalitetu i dugovječnost!“

PRIJATELJI ŽUPE