Riječ župnika



Dragi župljani i prijatelji našega župnog listića!
Stariji ljudi i bolesnici često pate od nesanice. Međutim, oni mlađi i zdraviji uglavnom nemaju tih poteškoća. Kako samo djeca znaju spavati! Čvrsto, duboko, zdravo, da im čovjek pozavidi… Danas je to vjerojatno tako i zbog toga što naši mladi pa i (starija) djeca dugo i čvrsto spavaju nakon naporne večeri učenja, nakon dugog gledanja televizije, nakon dugog izlaska. A Sveto nam pismo danas pripovijeda o nekom drugom i drugačijem vremenu. I evo nam jedne prelijepe zgode o Samuelu (1Sam 3, 3b-10.19), tome čudesnom dječaku koji je imao zdrav san, ali je znao biti i budan i brz da posluži Gospodinu. Taj je dječak kasnije postao jedan od najvećih proroka.

Rekli bismo: „Pa gdje toga još ima!“ Da se netko usred noći diže na samo jedan poziv i trči svome gospodaru. I tako tri puta! No, rekosmo, Samuel je bio poseban i zasigurno je i zbog toga postao velik. Da je bio pospanac ili da je bio lijen, nikada ne bi čuo Božju poruku. Ta je noć za tog dječaka očito bila noć važnog životnog ispita. I taj je „ispit“ odlično položio: kasnije je postao sudac i veliki prorok, on je pomazao dvojicu prvih Izraelskih kraljeva.

Kada smo mi u pitanju, nitko od nas ne može reći da Bog rijetko govori i rijetko poziva. Bog i govori i poziva! Pitanje sadašnjeg trenutka je jednostavno: Koliko ostavljamo prostora tišine, prostora slušanja, prostora spremnosti i prostora poslušnosti, da bismo uopće čuli Božji glas? Zar ne da Božji glas redovito čujemo na misi, zar ne da nam Bog redovito progovara po nauku naše Crkve, po svojim evanđeoskim zapovijedima i uredbama?

No, braćo i sestre. Bog nam ponekad progovara tišim glasom, Bog nam progovara preko drugih ljudi, preko bliskih osoba i preko slučajnih prolaznika. Bog nam progovara po svojoj riječi koju čitamo. Bog nam progovara u bogoslužju koje slavimo. Bog nam progovara u nekim posebnim životnim prilikama: kod rođenja djeteta, kod krštenja, kod slavlja prve pričesti, krizme, kod vjenčanja, kod obljetnice vjenčanja, kod sprovoda. Bog nam progovara u teškim trenucima, bolesti, nesreće, samoće, zapuštenosti. Bog nam progovara kada se vozimo tramvajem, autobusom, kada pješačimo ulicom, kada oblačimo pidžamu i spremamo se na počinak. Bog nam progovara kada dvojimo hoćemo li putem istine i pravde ili putem nepravde. Bog nam neprestano govori, on je uz nas. Bog je uz nas kao najbliži suputnik. I zove nas imenom. Računa na nas.

Vaš župnik


Reportaža o našoj župi i prijenos sv. Mise iz naše župne crkve!

Na 6. nedjelju kroz godinu, 11.02.2018. HTV će prenositi sv. Misu
iz naše župne crkve s početkom u 10.00 sati.

Župa!



Vjera pojedinca živi se i razvija u zajednici. Vjernici su u Katoličkoj Crkvi podijeljeni na župe. To su osnovne mjesne zajednice unutar kojih postoje još manje skupine i zajednice, a također više župa ujedinjene su pod jednom biskupijom koje se uključuju u metropolije i konačno u jednu veliku Katoličku Crkvu. Župom kao pastir upravlja svećenik. Tu se ja ubacujem. Ja sam župnik, ali cijeli život sudjelujem u životu župe, prvo kao dječak, pa ministrant, pa sjemeništarac i bogoslov, pa đakon, te trenutno kao župni vikar, tj. kapelan. Smatram život župe vrlo važnim za svakog pojedinca jer vjeru je potrebno razvijati i usavršavati, a nitko nije dovoljno zreo niti mudar da to sam čini. Župa pruža svakom vjerniku zajedništvo, okrjepu, potporu, školu, sakramente, molitvu. Župa je dom vjernika.
Ne uspijevaju sve župe biti prave zajednice, no za to ne treba kriviti papu ili župnike već svatko treba početi od sebe.
Svatko svojim zauzimanjem i svojim kvalitetama pozvan je ugraditi se u župu i truditi se razvijati odnose blizine. Svi vjernici su odgovorni za život župne zajednice.

Sveci



Sveci su naši prijatelji. Oni podržavaju našu vjeru, daju nam primjer, uče nas kako vjeru živjeti i djelatno pomažu svojim zagovorom kod Boga u nebu. Oni su živi i snažni zagovaratelji za nas jer su ušli u baštinu Božjeg kraljevstva. S njima i mi činimo jednu veliku zajednicu zemaljske i nebeske Crkve, općinstva svetih.
Kao što jedni drugima pomažemo kada treba nešto učiniti, mi se uzdamo i u pomoć nebeskih prijatelja. To ne znači da zato manje štujemo i računamo s Bogom nego baš suprotno. Djelovanje svetaca jača vjeru u Boga jer znamo da oni ništa ne čine sami od sebe, već svojom molitvom kod Boga. Svetaca ima nebrojeno mnogo, to nisu samo oni koje je Crkva proglasila, tj. prepoznala kao takvima.
U prvim godinama kršćanstva svi su se kršćani međusobno zvali svetima. Hrvatska ima 3 sveca: Sv. Nikola Tavelić (svećenik, franjevac, misionar, mučenik; + Jeruzalem, 1391.), Sv. Leopold Bogdan Mandić (svećenik, kapucin, ispovjednik; + Padova, 1942.), Sv. Marko Križevčanin (svećenik, mučenik; + Košice, 1619.), a ima i desetak blaženika: Alojzije Stepinac, Augustin Kažotić, Gracija iz Mula, Ivan Merz, Jakov Zadranin, Julijan iz Bala, Marija od Propetoga Isusa Petković, Ozana Kotorska, Drinske mučenice i možda još poneki. Sveci su nam putokaz do neba i lijep primjer za nasljedovanje, a njihova različitost dokazuje da svatko ima svoj osobni i poseban put do svetosti. Pa kad su mogli oni, možemo i mi.

Sv. Antun Opat



17. siječnja Crkva časti sv. Antuna Opata, pustinjaka, kojega se u narodu naziva “Zimski sv. Anto”, i ne smije ga se miješati sa sv. Antunom Padovanskim, kojega slavimo 13. lipnja.

Sveti Antun Pustinjak se još naziva i Antun Egipatski, a riječ je o svecu koji je živio u 3./4. st. i koji se povukao u pustinju kako bi u samoći, molitvi i žrtvi slavio Boga.
Budući da je volio životinje i one su tom svecu bili stalni prijatelji, obično se u ikonografiji prikazuje s njima, a zbog toga je sv. Antun i proglašen zaštitnikom životinja, te uz to još i uzgajatelja svih vrsta životinja, prodavača svinja, mesara, trgovaca tekstilom, zemljodjelca i kožnih bolesti.

Je li ti taj teret potreban?



Pitao jednom učenik učitelja:
“Tako si mudar, uvijek dobro raspoložen, nikada se ne ljutiš. Pomozi mi da i ja postanem takav.”
Učitelj je pristao i zamolio učenika da donese krumpir i jednu vreću.
“Kada se na nekoga naljutiš i uvrijediš se”, reče učitelj, “uzmi jedan krumpir pa na njemu napiši ime čovjeka s kojim si se posvađao, a onda stavi krumpir u vreću.”
“I to je sve?”, upita učenik iznenađeno.
“Ne”, odgovori učitelj, “potrebno je da uvijek sa sobom nosiš tu vreću i svaki put kada se osjetiš uvrijeđeno stavi u nju krumpir.”
Učenik je pristao. Prošlo je neko vrijeme. Vreća se punila krumpirima i postala poprilično teška. Bilo je vrlo nezgodno stalno ju nositi sa sobom. Uz to, krumpiri su se počeli kvariti. Neki su istrulili i širili neprijatan miris.

Učenik je došao kod učitelja i rekao: “Nemoguće je ovo nositi sa sobom. Vreća je preteška, a krumpir se pokvario.”
Učitelj je odgovorio: “To isto se događa i u tvojoj duši. Kada se na nekoga naljutiš, uvrijediš, u tvojoj duši se stvara težak teret iako ga odmah ne primjećuješ.
Zatim teret postaje sve veći.
Postupci se pretvaraju u navike, a navike u karakter koji rađa poroke koji zaudaraju.
I lako bi zaboravili na taj teret da ne postane suviše težak da ga stalno nosimo sa sobom.
Dao sam ti mogućnost da sa strane promatraš cijeli taj proces.
Svaki put kada se odlučiš posvađati, uvrijediti ili nekome nanijeti uvredu razmisli je li ti taj teret potreban.”


„Dolazim sutra, čekajte me!” – Isus.



Poruka je unijela zbrku u cijelo mjesto. Župnik, gradonačelnik, uglednici, svi su se trudili da prirede što bolji doček Božjem Sinu.
Savjetovali su se i odlučili da svaka obitelj Isusu ponudi najljepše i najvrjednije što ima za taj nezaboravni događaj koji će proslaviti cijeli njihov kraj.
Sutradan su na putu prema selu ugledali šepava siromaha s dugom bradom u dronjcima i starim cipelama.
”On je!” poviče župnik. ”Poznajem njegov stil! Znao sam da će se odjenuti u siromaha.”
”On je, on je!” vikali su ostali.
Okupili su se oko siromaha, nudeći mu svoje dragocjenosti i veličajući ljepotu svoga dara.
Istinski iznenađen, siromah je darove stavljao na zaprežna kola koja mu je za tu zgodu darovao gradonačelnik.
Siromah je na kraju zahvalio, sve ih blagoslovio i odvezao se kolima.
Mještani su odahnuli. Sve je tako dobro prošlo da bi im i anđeli mogli pozavidjeti, rekao je i sam župnik.
Uvečer je, međutim, došao Isus.
”Oprostite zbog kašnjenja”, reče. ”Zadržali su me neki važni poslovi…”
”Jesi li ti doista Isus?” poviče župnik zbunjeno. ”Ali, onda… Tko je bio onaj čovjek…?”
”Ono je bio prevarant! Uzeo je naše dragocjenosti!” vikali su ljutiti mještani.
”U potjeru za njim!” povikaše.
Svi su pojurili za prevarantom da vrate dragocjenosti koje je odvezao.
Isus je, kao i obično, ostao posve sam na opustjelom brdu.

Bruno Ferrero

PRIJATELJI ŽUPE